Uzidana žena i žrtva temelja

Graditelji cijeli dan zidaju utvrdu, most ili samostan, a ujutro zateknu ruševine. Neki glas, vila, ptica, san ili proročica, kaže im da će zid stajati tek kad u njega ugrade živo biće, najčešće ženu koja im prva donese ručak. Ta priča, koju folkloristi zovu baladom o uzidanoj ženi, zabilježena je u više od sedamsto inačica, ponajviše u jugoistočnoj Europi i u Indiji. U Thompsonovu indeksu motiva nosi oznaku S261, žrtva temelja.

Iza pjesme stoji stariji i širi strah: da tlo na kojem se gradi nekome pripada i da velika gradnja traži veliku cijenu. Graditelji su zato u temelje polagali predmete, kosti životinja ili novac, a kronike i predaje pamte i ljudske žrtve. Ovdje se inačice susjednih naroda prikazuju jedna uz drugu, kao srodne predaje, bez pitanja koja je "prva", jer istraživači ni danas ne znaju gdje je priča nastala.

Mezopotamija: likovi u temeljima hramova

Mezopotamija (današnji Irak) · oko 2100. pr. Kr.

Među najstarijim posvjedočenim obredima temelja ima i onih koji ne traže nikakvu žrtvu. Sumerski kraljevi polagali su u temelje hramova male bakrene likove i kamene pločice s natpisima. Kralj Ur-Namma, koji je vladao Urom krajem 22. i početkom 21. stoljeća pr. Kr., prikazan je na takvim likovima kako iznad glave nosi košaru zemlje. Natpis na jednom od njih, koji danas čuva Metropolitan Museum of Art, kaže da je položen u temelj Inanina hrama koji je kralj obnovio ili sagradio. Muzej pretpostavlja da košara podsjeća na svečanu izradu prve opeke.

Slični likovi pronađeni su u kutijama za temelje ispod hramskih tornjeva u Nipuru, svetom gradu boga Enlila.

Ovi nalazi nisu priča o uzidanoj ženi. Ipak ih istraživači žrtve temelja često navode, jer pokazuju koliko je stara misao da temelj nije obično mjesto i da se pri polaganju prvog kamena mora nešto dati onome što je ispod zemlje ili iznad ljudi.

Japan: hitobashira, ljudski stup

Japan (Kawachi, Matsue) · 720. (Nihon Shoki), predaja iz Matsuea zapisana 1894.

Japanski izraz hitobashira znači "ljudski stup". Već kronika Nihon Shoki iz 720. pripovijeda da je car Nintoku gradio nasip protiv poplava rijeka Kitakawa i Mamuta, a posao je bio toliko težak da su riječnom bogu ponudili dvojicu ljudi. Jedan je stradao, a drugi je izbjegao žrtvu.

Najpoznatiju predaju zapisao je Lafcadio Hearn 1894. u gradu Matsueu. Kad je početkom 17. stoljeća knez Horio Yoshiharu gradio most preko rijeke, stupovi nisu imali čvrsto dno: što se danju sagradilo, voda bi noću odnijela. Odlučili su da će pod most staviti prvog čovjeka koji prijeđe rijeku u hlačama hakama bez ukrućenog umetka. Bio je to neki Gensuke iz ulice Saikamachi, a srednji stup mosta tristo se godina zvao Gensukeov stup. Hearn bilježi i da neki misle kako Gensuke uopće nije ime čovjeka, nego iskrivljeni naziv jednog razdoblja.

Predaja je u Matsueu bila živa i u Hearnovo vrijeme. Kad se 1891. gradio novi most, seljaci se nisu usuđivali doći u grad jer se pričalo da novi most traži novu žrtvu, pa su mnogi starci odrezali starinske perčine da ih se ne bi izabralo.

Pročitaj priču

Wales: Vortigernova kula

Eryri (Snowdonia), Wales · oko 830. (Historia Brittonum)

Latinska kronika Historia Brittonum, sastavljena oko 830., pripovijeda o britanskom kralju Vortigernu koji je u planinama Eryrija htio podići utvrdu. Građa koju su njegovi ljudi dovukli svaki je put nestala. Kraljevi mudraci rekli su mu da mora pronaći dječaka bez oca i njegovom krvlju poškropiti mjesto gradnje.

Dječak je pronađen, ali se žrtva ne dogodi. On mudrace suoči s njihovim neznanjem i otkrije pravi uzrok: ispod brda leže dva zmaja, crveni i bijeli, koji se bore. Dječak se zvao Ambrosius, velški Emrys, pa se brdo i danas zove Dinas Emrys, Emrysova utvrda. Kad je Geoffrey iz Monmoutha u 12. stoljeću prepričao priču, dječaka je poistovjetio s Merlinom.

Thompsonov indeks motiva navodi upravo ovu priču kao jedan od britanskih primjera žrtve temelja. Ona je zanimljiva po tome što žrtvu traže ljudi, a ne nadnaravni glas, i što na kraju pobjeđuje znanje, a ne krv.

Pročitaj priču

Albanija: Rozafa

Skadar (Shkodër), Albanija · spomen kod Marina Barletija, 1505.; predaja zapisivana u 19. i 20. st.

U albanskoj predaji tri brata grade tvrđavu na brdu iznad Skadra, a zidovi se svake noći sruše. Mudar starac otkriva im da će temelji izdržati tek kad u zid uzidaju ženu koja im sutra prva donese ručak. Braća se zakunu besom, zakletvom časti, da ženama neće ništa reći. Dvojica starijih ipak potajno upozore svoje žene, a najmlađi održi riječ. Ručak zato donese Rozafa, njegova žena, koja je kod kuće ostavila malog sina.

Rozafa ne prosvjeduje. Moli samo da joj u zidu ostave otkriveno desno oko, desnu ruku, desnu nogu i desnu dojku, da može gledati, milovati, ljuljati i hraniti dijete. Mještani i danas pokazuju vapnenačke naslage na starim vratima tvrđave kao Rozafino mlijeko, a majke ih stružu i piju s vodom da bi imale više mlijeka.

Prema nekim inačicama, brdo je ime dobilo po bratu i sestri, Rozi i Fi, koji su uzidani u temelje. Predaju je, prema istraživačima, poznavao već skadarski humanist Marin Barleti u djelu o osmanskoj opsadi grada.

Pročitaj priču

Srbija: Zidanje Skadra

Hercegovina i Srbija (radnja u Skadru) · objavljeno 1815. (Vuk Karadžić)

Srpsku epsku pjesmu Zidanje Skadra zapisao je Vuk Karadžić od hercegovačkog pjevača Starca Raška i objavio je 1815. U njoj tri brata Mrnjavčevića, kralj Vukašin, vojvoda Uglješa i najmlađi Gojko, s tristo majstora tri godine grade grad na Bojani, a sve što se danju sagradi, vila noću obori. Vila najprije traži da u temelje ugrade brata i sestru, Stoju i Stojana, ali njih nitko ne može pronaći.

Tada vila traži ženu jednog od braće, onu koja sutra prva donese majstorima jelo. Braća se zakunu na šutnju, ali dvojica starijih prekrše riječ. Vukašinova žena izgovori se glavoboljom, Uglješina bolesnom rukom, pa jelo nosi Gojkova mlada žena, koja ima sina starog mjesec dana. Dok je zidaju, ona isprva misli da je to šala. Kad shvati, moli da joj ostave otvore za dojke i oči, da može hraniti sina Jovana i vidjeti ga. Hranila ga je godinu dana, a iz zida i danas, kaže pjesma, teče ljekovita voda.

Jacob Grimm preveo je pjesmu na njemački i nazvao je jednom od najdirljivijih pjesama svih naroda i vremena, dok je Goetheu njezin duh bio praznovjeran i surov. Albanska i srpska predaja pričaju o istoj tvrđavi i pokazuju koliko su susjedni narodi dijelili iste pjesme.

Pročitaj priču

Grčka: most u Arti

Arta, Epir (Grčka) · 19. st.

Grčka pjesma Most u Arti pripovijeda kako četrdeset pet majstora i šezdeset šegrta pod vodstvom glavnog graditelja grade most preko rijeke Arahtos. Cijeli dan zidaju, a noću se sve sruši. Ptica ljudskim glasom kaže glavnom graditelju da most neće stajati dok u temelje ne ugradi vlastitu ženu, a ne siroče, stranca ni prolaznika.

Graditelj šalje pticu da njegovoj ženi poruči neka se sporo sprema i sporo dolazi, ali ona stigne. Dok je zidaju, ona most proklinje: neka se trese kao list, a ljudi neka s njega padaju kao lišće. Tada se sjeti da joj je brat u tuđini i da bi i on mogao prijeći taj most, pa kletvu pretvori u blagoslov: neka se most trese koliko se tresu visoke planine, a ljudi s njega padaju koliko padaju ptice grabljivice.

Stih "cijeli dan su ga gradili, a noću bi se srušio" postao je grčka poslovica za posao koji nikad ne završava. Folklorist Georgios Megas skupio je više od tristo trideset grčkih inačica. Današnji most u Arti potječe vjerojatno s početka 17. stoljeća, a stoji na mnogo starijim temeljima.

Pročitaj priču

Rumunjska: majstor Manole

Curtea de Argeș, Vlaška (Rumunjska) · objavljeno 1852. (Vasile Alecsandri)

Rumunjsku baladu Monastirea Argeșului objavio je Vasile Alecsandri 1852. u prvoj zbirci rumunjskih narodnih pjesama. Knez Negru Vodă traži deset majstora, među kojima je najbolji Manole, da mu podignu najljepši samostan. Pastir im pokaže nedovršeni zid, ali sve što sagrade noću se sruši. Manole sanja da će gradnja uspjeti tek kad u zid uzidaju ženu onoga majstora čija žena sutra prva donese jelo.

Ujutro Manole s krova ugleda svoju ženu Anu kako dolazi. Moli Boga da je zaustavi olujom ili divljom zvijeri, ali ona ide dalje. Majstori joj kažu da je to igra i počnu zidati oko nje, a ona tek kasnije shvati što se događa. U nekim inačicama Ana je trudna.

Kad je samostan gotov, knez pita mogu li sagraditi i ljepši. Majstori se pohvale da mogu, pa knez naredi da se uklone ljestve i skele. Oni od dasaka naprave krila i pokušaju sletjeti, ali padnu, a na mjestu gdje je pao Manole izvire izvor. Povjesničari povezuju kneza iz pjesme s Neagoeom Basarabom, koji je crkvu u Curtei de Argeș sagradio 1517. Kritičar George Călinescu ubrojio je ovu baladu među četiri temeljna mita rumunjske narodne književnosti.

Pročitaj priču

Gruzija: utvrda Surami

Surami, Gruzija · objavljeno 1859./1860. (Daniel Čonkadze)

Utvrda Surami čuva prijelaz iz istočne u zapadnu Gruziju, a za nju je vezana gruzijska predaja o zidu koji se stalno ruši. Pisac Daniel Čonkadze pretočio ju je u pripovijetku Suramska utvrda, objavljenu 1859. i 1860. u tbiliskom časopisu Cisk'ari.

U pripovijetci se zidine utvrde ruše u doba kad zemlji prijeti napad. Gatara Vardo, koju je nekoć ostavio zaručnik, savjetuje kralju da utvrda neće stajati dok se u nju ne uzida mladić, sin čovjeka koji ju je iznevjerio. Mladić Zurab pristaje i daje život za svoju zemlju. Žrtva ovdje nije žena graditelja, nego sin, a Zurab je junak, a ne slučajna žrtva.

Istraživači pripovijetku čitaju i kao skrivenu kritiku kmetstva i carske vlasti, koju je pisac zbog cenzure smjestio u srednji vijek. Priču su dvaput snimili filmaši iz Gruzije, Ivan Perestiani u 1920-ima i Sergej Paradžanov u 1980-ima. Mađarski folklorist Lajos Vargyas navodi i druge gruzijske pjesme u kojima je u zid uzidano dijete.

Pročitaj priču

Mađarska: zidar Kelemen

Déva (Deva), Erdelj, danas Rumunjska · objavljeno 1863. (János Kriza, Vadrózsák)

Mađarsku baladu Kőmíves Kelemenné, Žena zidara Kelemena, prvi je objavio János Kriza 1863. u zbirci sikulskih narodnih pjesama Vadrózsák (Divlje ruže). Kelemen i drugi zidari, njih dvanaestorica, grade visoku utvrdu Déva, a što sagrade danju, noću se uruši. Dogovore se da će žrtvovati ženu onoga zidara čija žena prva dođe na gradilište, a njezin prah umiješati u žbuku.

Prva dolazi Kelemenova žena, iako ju je muž pokušao zaustaviti. Nakon što je uzidaju, zidovi više ne padaju i zidari dobiju plaću. Kelemen se vrati kući, a njegov sin ode do utvrde potražiti majku i ondje umre od tuge. U nekim inačicama žena nije uzidana živa, nego spaljena, pa se u zid ugradi samo pepeo.

Gotovo svaki mađarski čitatelj prepoznaje aluziju na nju. Poljski slavist Leszek Hensel istražio je kako se od početka 20. stoljeća u šalama, satirama i karikaturama prepričava ta priča o nasilju nad ženom, a Levente Szörényi i János Bródy pretvorili su je u rock operu.

Bosna i Hercegovina: most na Drini

Višegrad i Hercegovina · zapisano 1896. (Hrvatske narodne pjesme)

U Bosni i Hercegovini pjesma se vezala uz mostove i munare, a žrtva su često djeca. Pjesmu Ćuprija na Drini iz Hercegovine objavila je Matica hrvatska 1896. u zbirci Hrvatske narodne pjesme. U njoj vila za temelje traži dvoje male djece, Stoju i Stojana, čija imena dolaze od riječi "stajati". Ista je zbirka 1909. donijela i pjesmu o zidanju Derviš-pašine munare, u kojoj je žrtva pašin sin, a pokraj njega je pokopana i majka koja je umrla od tuge.

Najpoznatiju inačicu ispričao je Ivo Andrić na početku romana Na Drini ćuprija (1945.). Vila brodarica noću ruši ono što se danju sagradi na mostu u Višegradu, a glas iz vode savjetuje graditelju Radi Neimaru da u srednji stup uzida dojenčad, blizance Stoju i Ostoju. Majka ide za djecom sve do Višegrada i izmoli od graditelja da u stupu ostavi otvore kroz koje će ih dojiti. U predaji su ti uski slijepi prozori, u kojima danas gnijezde golubovi, ostali kao spomen na nju, a bijeli trag koji se u neka doba godine slijeva niz kamen majčino je mlijeko.

Pročitaj priču

Indija: Kangra i pjesma o kanalu

Kangra, Himachal Pradesh (Indija) · zapisano u 20. st., objavljeno 1996.

U dolini Kangra u sjevernoj Indiji polja natapaju planinski kanali, kuhl. Antropologinja Kirin Narayan zapisala je ondje baladu koju pjevaju pletači košara. Pjesme iz Kangre najčešće pripovijedaju o gradnji zdenca ili kanala u koji se ugradi jedna od snaha graditelja, obično žena najmlađeg sina. U nekim inačicama muž, kad sazna za njezinu žrtvu, skoči za njom, a u drugima njezina braća osvete sestru.

Te su se balade pjevale u mjesecu čaitri (ožujak i travanj). Smatralo se da ne valja izgovoriti ime tog mjeseca prije nego što se čuje pletač košara kako ih pjeva. U mjestu Charhi kraj Dharamsale, na početku sadnje riže, ljudi se okupljaju kod hrama koji je, prema predaji, podigao brat žrtvovane žene.

I u južnoj Indiji slične pjesme, poput balade Keregehara na jeziku kannada, pripovijedaju o zdencima. Upravo te indijske inačice potaknule su Alana Dundesa da 1995. upozori kako se pjesma ne može smatrati vlasništvom nijednog balkanskog naroda.

Što je zajedničko

  • Gradnja ne uspijeva: što se danju sagradi, noću se sruši ili nestane.
  • Nadnaravni glas, vila, ptica, san, starac ili proročica, kaže da gradnja traži žrtvu.
  • Žrtva je bliska osoba, najčešće mlada žena graditelja i majka malog djeteta, a odabir se prepušta sudbini: prva koja dođe s jelom.
  • Dogovor o šutnji koji drugi prekrše, pa strada onaj tko je održao riječ.
  • Od žrtve ostaje trag koji se pokazuje i danas: izvor, ljekovita voda, "mlijeko" na kamenu, ime brda ili stupa.
  • Građevine su stvarne i mogu se posjetiti: tvrđave, mostovi, samostani i kanali.

Što se razlikuje

  • Žrtva: žena graditelja na Balkanu i u Indiji, djeca u Bosni i Hercegovini (kod Andrića blizanci), sin u Gruziji, slučajni prolaznik u Japanu, a u Walesu dječak koji se spasi.
  • Građevina: utvrda u Skadru, Dévi i Suramiju, mostovi u Arti, Višegradu i Matsueu, samostan u Argeșu, kanal i zdenac u Indiji.
  • Sudbina graditelja: Manole i njegovi majstori ginu, Kelemenov sin umire od tuge, a u nekim hrvatskim inačicama žena bude oslobođena.
  • Ton: tiha tužaljka u Skadru, kletva koja se pretvara u blagoslov u Arti, junačka žrtva za domovinu u Suramiju, a u Mađarskoj i šala i satira.

Kako to objašnjavaju istraživači

  • Sjećanje na stvarne obrede temelja: U zidovima i pragovima starih kuća pronađeni su kosti životinja, novac i zaštitni predmeti, primjerice kostur mačke u zidu ljubljanske kuće iz 17. stoljeća, a mezopotamski kraljevi polagali su likove u temelje hramova. Japanska kronika iz 720. spominje ljude ponuđene riječnom bogu. Prigovor: za gotovo nijednu građevinu iz pjesama nisu pronađeni ostaci žrtve, a znanstvenici 19. stoljeća skloni su bili svaki nalaz u temelju proglasiti žrtvom.
  • Pjesma koja putuje među susjedima: Iste pojedinosti, žena s ručkom, prekršena zakletva i otvor za dojenje, javljaju se kod susjednih naroda koji su stoljećima dijelili sela, sajmove i pjevače. Vargyas je izvor tražio na Kavkazu, Arnaudov u Grčkoj, a Dundes u Indiji, odakle bi pjesmu mogli prenijeti Romi. Prigovor: nijedna teorija o izvoru nije dokazana, a Dundes upozorava da je potraga za "prvom" inačicom često bila potraga za nacionalnim ponosom.
  • Velika gradnja traži veliku cijenu: Mircea Eliade pjesmu je čitao kao trag stare predaje da se svijet, pa i svaka važna građevina, stvara od žrtvovanog tijela, a građevina postaje središte svijeta. U pjesmi o Manoleu i Ana i majstori plaćaju svoje djelo životom. Prigovor: ovakvo tumačenje teško je provjeriti, a u mnogim inačicama žrtva je slučajni prolaznik ili dijete, a ne graditeljev "dio sebe".
  • Pjesma o ženi, braku i majčinstvu: Dundes je u pjesmi vidio sliku braka kao zamke u kojoj je žena "uzidana" u muževu kuću, ali i mušku želju da stvaraju kao što žene rađaju. Žrtva je gotovo uvijek majka koja i iz zida hrani dijete. Prigovor: Monika Kropej upozorava da su žrtve u mnogim inačicama djeca, blizanci ili brat i sestra, pa se pjesma ne može svesti samo na odnos muža i žene.
  • Pjesma uz godišnje obrede: U Bugarskoj se pjevala o Božiću i na svadbama, a u Kangri u proljetnom mjesecu čaitri, uz početak sadnje riže. Lyubomira Parpulova-Gribble zato pjesmu tumači kao trag obreda prijelaza, a Kropej kao vezu smrti i plodnosti. Prigovor: takav obredni okvir poznat je samo za neke krajeve, dok se u većini zapisa pjesma pjevala kao obična balada.

Izvori