Utvrda Surami i mladić Zurab

Gruziju po sredini presijeca gorje Lihi, koje dijeli istočni dio zemlje od zapadnog. Na njegovim južnim obroncima, četiri kilometra od grada Hašurija, leži gradić Surami, a iznad njega, na strmoj stijeni, ruševine utvrde. Tuda je stoljećima prolazio put iz istočne Gruzije prema zapadnoj, pa je tko je držao Surami, držao i taj prijelaz.

Utvrda na prijelazu

Surami je, prema nekim istraživačima, Surium koji spominje rimski pisac Plinije Stariji, na istočnom rubu Kolhide. Kada je utvrda sagrađena, ne zna se. Gruzijska nacionalna turistička uprava navodi da je neki smještaju čak u 2. stoljeće pr. Kr., a drugi u srednji vijek. Najstariji dijelovi vjerojatno potječu iz 12. stoljeća, kad je Surami postao snažno utvrđen grad. Od 1170-ih do kraja 14. stoljeća bio je nasljedni posjed eristava, vojvoda Kartlija, koji su se po njemu prozvali Surameli.

Utvrda je obnavljana u 16. i 17. stoljeću. Kralj Kartlija Rostom, kojeg je postavila perzijska vlast, smjestio je u nju perzijsku posadu. U 1740-ima knez Givi Amilahvari koristio ju je kao uporište u pobuni protiv kralja i Perzijanaca, a nakon njegove predaje 1745. utvrda je srušena. Poslije je ponovno popravljena i u ratu s Osmanlijama od 1768. do 1774. služila je rusko-gruzijskoj vojsci. Nakon što je Rusija 1801. pripojila istočnu Gruziju, u Suramiju je bila vojna postaja. Od utvrde danas stoje zidovi, kula i ostaci palače i crkve, a predaja kaže da je tunel nekoć vodio do špilje na rijeci Surameli, da bi branitelji u ratu mogli doći do vode.

Zid koji se ruši svake noći

Prema predaji, zidine utvrde rušile su se svake noći čim bi graditelji završili dnevni posao. Mjesna gatara rekla je da utvrda neće stajati dok se u njezine zidove ne uzida živ čovjek. Žrtva je bio mladić Zurab, jedini sin svoje majke, a zidine su nakon toga ostale stajati.

Gruzijska nacionalna turistička uprava prepričava i ono što se o mjestu govori danas: da iz dijela zida u kojem je Zurab uzidan i danas kapaju suze njegove majke, i da za mjesečinom po ruševinama luta žena u crnom i plače za sinom, moleći utvrdu da čuva njezina Zuraba.

Predaja nije usamljena. Mađarski folklorist Lajos Vargyas navodi i druge gruzijske pjesme u kojima je u zid uzidano dijete. Ista je priča, s drugim imenima, poznata u Albaniji kao priča o Rozafi, u Rumunjskoj kao balada o majstoru Manoleu, u Grčkoj kao pjesma o mostu u Arti, a u Japanu kao predaja o ljudskom stupu. U gruzijskoj inačici žrtva nije graditeljeva žena, nego mladić, i to ne slučajni prolaznik, nego netko tko svoj život daje za zemlju.

Pripovijetka protiv kmetstva

Predaja je ušla u gruzijsku književnost zahvaljujući Danielu Čonkadzeu, sinu seljaka iz okolice Dušetija. Školovao se u sjemeništima u Vladikavkazu i Tbilisiju, predavao osetski i bilježio gruzijske i osetske narodne priče i poslovice, pa ga Oseti smatraju jednim od začetnika svoje pisane književnosti. Njegova pripovijetka Suramska utvrda objavljena je 1859. i 1860. u tbiliskom književnom časopisu Cisk'ari. Bilo mu je to prvo i posljednje objavljeno djelo: umro je od tuberkuloze 1860., u tridesetoj godini, a rodbina je mnoge njegove rukopise uništila iz straha od zaraze.

Čonkadze je predaju proširio u priču o ljubavi, izdaji i osveti. Kmet Durmišhan, kojemu je gospodar dao slobodu, ostavlja djevojku Vardo, iako je obećao otkupiti i nju, ženi se drugom i dobiva sina Zuraba. Vardo postaje gatara. Kad zemlji prijeti napad, a zidine Surami se ruše, kraljevi ljudi pitaju nju što da rade, a ona kaže da utvrda neće stajati dok se u nju ne uzida mladić, Zurab, sin čovjeka koji ju je ostavio. Zurab pristaje i daje život za domovinu.

Sovjetska je kritika pripovijetku čitala ponajprije kao napad na kmetstvo, jer je pisac, zbog cenzure, svoje vrijeme sakrio iza srednjovjekovne priče, a utvrda koja se ruši i traži živu žrtvu može se razumjeti kao slika društva koje počiva na tuđim životima. Gruzijska istraživačica Lela Tsiphuria u radu iz 2025. upozorava da je u središtu priče i ideja samožrtvovanja za opstanak domovine, te da pripovijetka i oba filma nose skrivene poruke protiv carske vlasti.

Dva filma

Prvi gruzijski igrani film snimljen prema književnom djelu bio je upravo Suramska utvrda Ivana Perestianija iz 1923. Sergej Paradžanov, tbiliski redatelj armenskog podrijetla, snimio je 1984. (neki izvori navode 1985.), sa suredateljem Dodom Abašidzeom, Legendu o Suramskoj utvrdi. Bio je to njegov prvi film nakon petnaest godina zabrane, sastavljen od niza slika gotovo bez dijaloga, a nagrađen je na festivalima u Sitgesu, Rotterdamu i São Paulu.