Most na Drini i predaja o Stoji i Ostoji

Drina kod Višegrada teče brzo i zeleno između strmih brda. Stoljećima se preko nje prelazilo skelom, a onda je u 16. stoljeću ondje nikao most od jedanaest kamenih lukova, dug gotovo 180 metara, s rasponima od jedanaest do petnaest metara i prilaznom rampom na zapadnoj obali, koja skreće pod pravim kutom. Most je dao podići Mehmed-paša Sokolović, rodom iz obližnjeg sela Sokolovići, koji je kao veliki vezir služio trojici osmanskih sultana, a projektirao ga je Mimar Sinan, najslavniji graditelj Osmanskog Carstva. Gradnja je trajala od 1571. do 1577.

Most je preživio mnogo toga. Obnavljan je više puta, a u Prvom svjetskom ratu srušena su tri, u Drugom pet lukova, koji su poslije obnovljeni. Godine 2003. proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a 2007. upisan je na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Ipak ga ljudi diljem svijeta znaju ponajprije po jednoj priči.

Vila na sredini rijeke

Godine 1896. Matica hrvatska počela je izdavati veliku zbirku Hrvatske narodne pjesme, koju su uredili Ivan Broz i Stjepan Bosanac. U prvom svesku, među junačkim pjesmama, objavljena je i pjesma Ćuprija na Drini, koju je zbirci poslao Vice Palunko, a zapisana je u Popovu u Hercegovini.

U pjesmi paša Sokolović piše pismo Mitru neimaru i pita ga hoće li mu graditi most na Drini. Mitar odgovara da se to ne može prije Đurđevdana. Kad dođe Đurđevdan, izvede iz podruma vranca od sedam godina, koji nikad nije bio ni potkovan ni jahan, potkuje ga i odjaše "uhoditi Drinu". Nasred rijeke konj stane i ne može se maknuti, koliko god ga Mitar tukao. Kad ga napokon izvuče na obalu, vidi da mu je oko prednjih nogu omotana vila vodenica.

Mitar potegne sablju da joj odsiječe glavu, a vila ga moli da je ne ubije, zove ga bratom po Bogu i kaže mu da bez nje mosta nikad neće sagraditi. Savjetuje mu da pojaše vranca i krene po svijetu tražiti dvoje male djece, jedno Stoju, a drugo Stojana, i da ih ugradi u most. Mitar ih uskoro pronađe kako se igraju u zelenom vrtu, upita ih kako se zovu, a kad čuje odgovor, privije ih na konja i odvede. Pjesma završava kratko i bez suza: oboje ih je ugradio, i most mu je na Drini ostao.

Folkloristica Monika Kropej upozorava da imena nisu slučajna: Stoja i Stojan dolaze od riječi "stajati", pa sama žrtva treba osigurati da građevina stoji. Ista dvoje djece, Stoju i Stojana, u srpskoj pjesmi Zidanje Skadra traže vile kao žrtvu za tvrđavu na Bojani, ali ih ondje ne pronađu, pa je žrtva mlada majka. Zbirka Hrvatske narodne pjesme 1909. donijela je i bosansku pjesmu o zidanju Derviš-pašine munare, u kojoj je žrtva pašin sin, a uz njega je pokopana i majka koja je umrla od tuge.

Rade Neimar i dva otvora za mlijeko

Najpoznatiju inačicu predaje ispričao je Ivo Andrić, rođen 1892. u selu Dolac kraj Travnika, na početku romana Na Drini ćuprija. Roman je napisao za vrijeme Drugog svjetskog rata u okupiranom Beogradu i objavio ga 1945., a 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, prema obrazloženju Švedske akademije, za epsku snagu kojom je pratio teme i sudbine iz povijesti svoje zemlje.

Kod Andrića vila brodarica noću ruši sve što se danju sagradi. Tada nešto iz vode šapne graditelju Radi Neimaru da pronađe dvoje dojenčadi, blizance, brata i sestru, imenom Stoja i Ostoja, i da ih uzida u srednji stup mosta. Vezirovi stražari pronađu ih u jednom dalekom selu i odvedu silom, a majka, koja se ne da odvojiti od njih, ide za njima, plačući i ne mareći za udarce, sve do Višegrada, gdje se probije do graditelja. Ondje izmoli od graditelja da u stupu ostavi dva otvora kroz koje će dojiti djecu. U Andrićevoj predaji to su uski, slijepi prozori na stupu, u kojima danas gnijezde golubovi, a bijeli trag koji se u neka doba godine slijeva niz kamen majčino je mlijeko.

Roman počinje i drugim rastankom majke i djeteta. Dječaka iz sela kraj Višegrada odvode u danak u krvi, a majka ide za njim do skele na Drini, preko koje više ne može. Taj dječak postat će Mehmed-paša Sokolović, a uspomena na rastanak na rijeci, u romanu, jedan je od razloga zašto je baš ondje dao podići most. Priča o mostu tako od prve stranice govori o majkama koje gube djecu i o građevini koja stoji na tuđoj boli.

Pjesma koja putuje

Predaja o žrtvi u temeljima, kojoj folkloristi daju ime uzidana žena, poznata je od Grčke i Albanije do Rumunjske, Mađarske, Gruzije i Indije. Na Balkanu su je stoljećima dijelili susjedi koji su živjeli u istim selima, dolazili na iste sajmove i slušali iste pjevače: albanska Rozafa, srpsko Zidanje Skadra, rumunjski majstor Manole i grčki most u Arti pripovijedaju istu priču, svaka na svoj način. Alan Dundes upozorava da se potraga za "prvom" inačicom te pjesme često pretvarala u potragu za nacionalnim ponosom, a sam je pokazao da slične pjesme postoje i u Indiji.

Višegradske inačice imaju posebno obilježje: žrtva nije graditeljeva žena, nego dvoje male djece, brat i sestra, s imenima koja znače "stajanje". Ne zna se je li predaja nastala uz višegradski most ili se na njega prenijela s nekog drugog mjesta. Za tako velik most, koji je pobijedio brzu i ćudljivu rijeku, ljudi su, čini se, osjećali da je morao stajati na nekoj velikoj cijeni.