Šumske dekle, sene i vedi s Bilogore

U bilogorskim šumama, kažu stari, žive dlakave djevojčice koje kradu hranu i zauzvrat čiste štale, a noću iz zemlje izlazi sena i odnosi ljude pod zemlju. Te je priče sredinom 20. stoljeća sakupio učitelj koji je biciklom obilazio sela.

Ukratko

Bilogora, niska gora između Bjelovara, Koprivnice i Virovitice, čuva bogatu predaju o mitskim bićima: šumskim deklama, vilama, coprnicama, senama, glođanu, vedima i suđenicama.
Većinu tih predaja sredinom 20. stoljeća sakupio je bjelovarski učitelj i etnolog Zvonimir Lovrenčević, razgovarajući sa starijim stanovnicima bilogorskih sela.
Neka su bića korisna, poput šumskih dekli koje u zamjenu za hranu čiste dvorišta ili divova veda koji pomažu u kućanskim poslovima, a druga, poput sene i glođana, opasna.
Priče se i danas prenose, a mitskim bićima Bilogore posvećena je i poučna staza.

Bilogora nije visoka. Njezin najviši vrh ima nešto više od tri stotine metara, a blagi brežuljci prekriveni su šumama, vinogradima i poljima. Upravo je zato bila gusto naseljena, a u njezinim selima stoljećima su se pričale priče o bićima koja žive u šumi, u vodi, pod zemljom i u snu.

Učitelj na biciklu

Najveći dio onoga što se o bilogorskim bićima zna sakupio je Zvonimir Lovrenčević (1911.–1990.). Alida Sokolović, glazbena pedagoginja iz Bjelovara, opisuje ga kao učitelja i prvog istraživača tradicijske kulture bjelovarskog kraja, koji je spasio od zaborava mnogo podataka o glazbalima, pjevanju, običajima i vjerovanjima Bilogore, a koji su u međuvremenu većinom nestali iz narodnog pripovijedanja. Turistički vodiči pričaju da je Lovrenčević 1950-ih biciklom obilazio bilogorska sela i razgovarao sa starim ljudima.

Svoje zapise objavio je pod naslovom Mitološke predaje Bilogore. Sokolović u popisu njegovih radova to djelo datira u 1972., dok turistički izvori navode 1962. Lovrenčević je zapisao i jednu od inačica đurđevačke predaje o Picokima, 1951., prema kazivanju Stjepana Ružića.

Dlakave djevojčice iz šume

Najneobičnija bića Bilogore su šumske dekle. Turistička zajednica Bilogora Bjelovar opisuje ih kao mala bića djevojačkih lica, tijela prekrivena dlakama, dugih ruku i nogu. Boje se ljudi, ali su ipak rado ulazile u dvorišta. Prema opisu koji prenose turistički vodiči, glad bi ih katkad dotjerala iz šume, pa su im domaćice ostavljale hranu. Dekle bi zauzvrat očistile štalu, donijele drva i pomele dvorište.

Uz njih žive i vile, ali one nisu dlakave: odjevene su u bijelo, nose koprene i mogu se pretvoriti u cvijet, pticu ili leptiricu. Njihove su protivnice coprnice, kako kajkavsko stanovništvo zove vještice. One se pretvaraju u pse ili mačke i nisu ni lijepe ni pristupačne.

Na rubovima polja, uz živice, vrbe i potoke, živio je i maleni duh visok kao dječak od pet do sedam godina, u hlačama, kaputu boje zemlje i sa šiljastom crvenom kapicom. Čuvao je stare običaje, osobito zabranu rada nedjeljom i blagdanom. Bio je i gospodar mljekarstva: tko bi pomuzao krave bez njegova dopuštenja, stoka bi bila začarana i davala loše mlijeko.

Što izlazi iz zemlje

Neka su bilogorska bića plašila i odrasle. Sena je, prema predaji, strašno biće koje noću izlazi iz zemlje, leti nad tlom, krade ljude i odnosi ih pod zemlju, da ih pojede ili pretvori u sluge. Glođan se uspoređuje s tamnom sjenom bez ljudskog oblika, koja se skriva na mračnim mjestima i vreba djecu. Neposlušnu djecu plašilo se i babarogom, koja je, kaže predaja, imala kolibu usred Bilogore.

Odrasli su se bojali more, bića koje ulazi u san i donosi noćne more, i mraka, zloduha koji noću napada ponajprije žene. U rijekama Česmi, Ilovi i Bjelovačkoj živio je vodenjak, koji je ljude povlačio u virove.

Smrt su najavljivali divovi svećarci, kojima bi se u rukama ugasila svijeća kad je trebao umrijeti netko blizak, i pintari, bačvari, čiji je zvuk nalik lupanju po bačvi navješćivao smrt onome tko ga čuje.

Pomagači i suci

Nisu sva bića bila zla. Inđuljeri, poznati kao mjernici, pomagali su seljacima koji su se svađali oko međa. Glasni divovi vedi pomagali su u poslovima oko kuće. Bradati patuljci, zemaljski duhovi, marljivo su radili u rudnicima ispod sela i sklanjali se ljudima s puta.

Najdublje u ljudski život zadirale su suđenice. Tri žene dolazile su u kuću kad bi se rodilo dijete i određivale kakav će život imati i koliko će dugo živjeti. Takva bića, koja dolaze na rođenje i određuju sudbinu, poznata su u predajama mnogih slavenskih i europskih naroda.

Predaja koja nije nestala

Turistička zajednica piše da se priče o bilogorskim bićima i danas prenose s koljena na koljeno i da se o glođanu, malim lovcima i šumskim deklama može čuti u prolazu. Na izletištu obitelji Vlajnić Na malenom brijegu uređena je Staza začudnih bića, poučna staza o mitskim bićima Bjelovara i Bilogore, a planinarski vodiči vode izletnike kroz šumu pričajući im o deklama i vilama.

Ono što je Lovrenčević zapisao kao predaju na izmaku, tako je dobilo novi život, ovaj put kao priča za posjetitelje.

Kronologija

1911.: Rođen je Zvonimir Lovrenčević.
1950-ih: Lovrenčević obilazi bilogorska sela i zapisuje predaje o mitskim bićima.
1951.: Lovrenčević bilježi inačicu predaje o Picokima prema kazivanju Stjepana Ružića.
1962. ili 1972.: Izlaze Mitološke predaje Bilogore; izvori se ne slažu oko godine.
1990.: Umire Zvonimir Lovrenčević.
2004.: Alida Sokolović objavljuje pregled Lovrenčevićeva rada.

Ključne osobe

Zvonimir Lovrenčević: Bjelovarski učitelj i etnolog koji je sakupio predaje o mitskim bićima Bilogore.
Alida Sokolović: Bjelovarska glazbena pedagoginja koja je 2004. objavila pregled Lovrenčevićeva rada.

Što se zna

Zvonimir Lovrenčević (1911.–1990.) bio je prvi istraživač tradicijske kulture bjelovarskog kraja.
Njegovo djelo Mitološke predaje Bilogore navodi se s godinom 1972. u stručnom pregledu i 1962. u turističkim izvorima.
Turistička zajednica Bilogora Bjelovar opisuje dvadesetak mitskih bića iz bilogorske predaje, od šumskih dekli do suđenica.
Mitskim bićima Bilogore posvećena je poučna Staza začudnih bića.

Otvorena pitanja

Koliko su bilogorska bića stara i koja su od njih donijeli doseljenici iz drugih krajeva?
Odakle potječe predaja o šumskim deklama i pričaju li se slične priče u susjednim krajevima?
Koje su od tih predaja još žive, a koje se danas pamte samo iz zapisa?