Bogumili i Crkva bosanska

Pape su ih zvali manihejcima i patarenima, a ugarski kraljevi vodili su protiv njih križarske ratove. U knjigama koje su sami prepisivali ipak se nalaze Raspeće, Bogorodica i proroci, sve ono što bi pravi dualisti odbacili.

Ukratko

  • Bogumili su bili kršćanska dualistička sljedba nastala u 10. stoljeću u Bugarskoj, koja je učila da je materijalni svijet djelo zloga duha i odbacivala crkvenu hijerarhiju, sakramente i štovanje križa.
  • Crkva bosanska bila je samostalna crkva u srednjovjekovnoj Bosni od 13. do 15. stoljeća, čiji su se vjernici zvali krstjani, a poglavar djed.
  • Katolički izvori nazivali su krstjane hereticima i manihejcima, pa su ih povjesničari od 19. stoljeća poistovjećivali s bogumilima.
  • Danas se istraživači spore: jedni smatraju da je Crkva bosanska bila dualistička, a drugi da su krstjani bili pravovjerni kršćani odvojeni od Rima, jer u njihovim vlastitim knjigama nema dualističkog nauka.

U Bugarskoj 10. stoljeća kršćanstvo je bilo mlado. Bogoslužje se dugo vršilo na grčkom, koji je razumjela samo vlastela, a seljaci su trpjeli ratove i poreze. Prema raspravi bugarskog svećenika Kozme, napisanoj nakon 972., za vladavine cara Petra (927.-969.) pop po imenu Bogumil počeo je propovijedati novi nauk. Po njemu su njegovi sljedbenici dobili ime.

Nauk o dva svijeta

Bogumili su vjerovali u jednoga Boga, ali su učili da je vidljivi, materijalni svijet pod vlašću Satanaela, palog Božjeg sina. Smatrali su da se Krist samo prividno utjelovio, pa nisu štovali križ ni ikone, odbacivali su krštenje vodom i druge sakramente te crkvenu hijerarhiju. Umjesto toga propovijedali su siromaštvo i strog život po uzoru na prve kršćane. Crkva ih je progonila kao heretike, a do 13. stoljeća u Bugarskoj, Srbiji i Bizantu bili su gotovo iskorijenjeni. Njihov utjecaj, prema Hrvatskoj enciklopediji, osjetio se i u dualističkim sljedbama sjeverne Italije i južne Francuske, poznatima kao katari ili albigenzi.

Optužbe i Bilino polje

Prve vijesti o hereticima u Bosni potječu s kraja 12. stoljeća. Godine 1199. bana Kulina optužili su da prima heretike prognane iz dalmatinskih gradova, a zetski knez Vukan pisao je papi Inocentu III. da su ban, njegova obitelj i deset tisuća ljudi postali heretici. Da izbjegne križarski rat, Kulin je pozvao papina izaslanika. Dana 8. travnja 1203. na Bilinom polju kraj današnje Zenice sedmorica priora bosanskih redovnika potpisala su odricanje od zabluda pred papinim kapelanom Ivanom iz Casamarija. Priznali su Rim kao majku crkvu i obvezali se da će graditi kapele s oltarima i raspelima, imati svećenike koji služe misu, držati se crkvenih postova i neće više primati heretike. Prema Johnu Fineu, zablude kojih su se odrekli bile su pogreške u obredima, nastale iz neznanja, a ne heretički nauk.

Mir nije potrajao. Papa Grgur IX. 1234. pokrenuo je križarski rat protiv bosanskih heretika, koji je vodio ugarski herceg Koloman. Katolički biskup Bosne preselio se u Đakovo, a u samoj Bosni razvila se samostalna crkva, neovisna i o Rimu i o Carigradu.

Krstjani, djedovi i gosti

Ta crkva bila je zapravo redovnička zajednica. Na čelu je bio djed, uz njega gosti i starci, a vjernici su se zvali krstjani. Živjeli su u malim samostanima, hižama, koje su uživale pravo utočišta. Kraljevi i velikaši pozivali su ih kao savjetnike i jamce ugovora, a kralj Stjepan Ostoja i sam je pripadao Crkvi bosanskoj. Od oko 1340. u Bosni su djelovali franjevci, koji su postupno širili katoličanstvo.

Najviše o krstjanima govore njihove knjige. Batalovo evanđelje, koje je 1393. pisar Stanko Kromirijanin ispisao za tepčiju Batala, sadrži popis djedova Crkve bosanske. Hvalov zbornik iz 1404., koji je krstjanin Hval napisao za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, ukrašen je minijaturama Navještenja, Raspeća i Uzašašća, prizorima koje bi dualisti teško prihvatili. U vlastitim spisima krstjani ispovijedaju vjeru u jednoga Boga u Trojstvu.

Kraj je došao s osmanskom opasnošću. Kralj Stjepan Tomaš, tražeći pomoć pape, 1459. zahtijevao je od krstjana da prijeđu na katoličanstvo ili napuste zemlju. Dio ih je prešao u Hum, na područje hercega Stjepana Vukčića Kosače, a trojica poglavara 1461. u Rimu su se javno odrekla "manihejskih zabluda". Bosna je pala pod Osmanlije 1463., i nakon toga se Crkva bosanska više ne spominje.

Spor koji traje

Prvu južnoslavensku studiju o Crkvi bosanskoj objavio je 1867. Božidar Petranović, koji ju je smatrao pravoslavnom s malim odstupanjima. Franjo Rački odgovorio je 1869. raspravom Bogomili i patareni, u kojoj je na temelju papinskih isprava zaključio da je bila dualistička. Za njim su to stajalište razvijali mnogi povjesničari, među njima Franjo Šanjek. Drugi, poput Jaroslava Šidaka, Dubravka Lovrenovića i Noela Malcolma, tvrde da je nauk krstjanskih knjiga posve pravovjeran. Američki povjesničar John V. A. Fine Jr. 1975. opisao je Crkvu bosansku kao redovničku zajednicu koja je zbog izoliranosti zadržala starinske običaje, a dualiste je smatrao tek manjim skupinama izvan nje.

Pitanje je u 19. i 20. stoljeću dobilo i političku težinu, jer su različite nacionalne povijesti u krstjanima tražile svoje pretke. Zato je teza o "bogumilskim" stećcima, koju je 1875. iznio Arthur Evans, dugo živjela u udžbenicima, iako je danas većina istraživača odbacuje. Danas se o krstjanima piše prije svega na temelju njihovih vlastitih knjiga i isprava, a pitanje koliko su bili bliski bogumilima i dalje je otvoreno.

Kronologija

  1. 927.-969.: Za vladavine bugarskog cara Petra pop Bogumil počinje propovijedati.
  2. Nakon 972.: Prezbiter Kozma piše raspravu protiv bogumila.
  3. 1199.: Ban Kulin optužen je da štiti heretike.
  4. 8. travnja 1203.: Na Bilinom polju sedmorica priora bosanskih redovnika odriču se zabluda i priznaju papinu vlast.
  5. 1234.: Papa Grgur IX. pokreće križarski rat protiv bosanskih heretika.
  6. Oko 1340.: U Bosni se osniva franjevačka vikarija.
  7. 1393.: Napisano je Batalovo evanđelje s popisom djedova Crkve bosanske.
  8. 1404.: Krstjanin Hval piše zbornik za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
  9. 1459.: Kralj Stjepan Tomaš progoni krstjane koji ne žele prijeći na katoličanstvo.
  10. 1461.: Trojica poglavara krstjana odriču se zabluda u Rimu.
  11. 1463.: Bosna pada pod osmansku vlast.
  12. 1869.: Franjo Rački objavljuje raspravu Bogomili i patareni.
  13. 1975.: John V. A. Fine Jr. objavljuje knjigu The Bosnian Church: A New Interpretation.

Ključne osobe

  • Bogumil: Bugarski svećenik iz 10. stoljeća po kojemu je sljedba dobila ime.
  • Kulin: Bosanski ban optužen za zaštitu heretika, koji je 1203. sazvao sabor na Bilinom polju.
  • Stjepan Tomaš: Bosanski kralj koji je 1459. počeo progoniti krstjane.
  • Hval: Krstjanin koji je 1404. napisao jedan od najpoznatijih rukopisa Crkve bosanske.
  • Franjo Rački: Hrvatski povjesničar koji je 1869. Crkvu bosansku proglasio dualističkom.
  • John V. A. Fine Jr.: Američki povjesničar koji je Crkvu bosansku opisao kao pravovjernu redovničku zajednicu.
  • Franjo Šanjek: Hrvatski povjesničar koji je zastupao vezu krstjana s dualističkim pokretom.

Što se zna

  1. Bogumilski pokret nastao je u Bugarskoj u 10. stoljeću za vladavine cara Petra.
  2. Na Bilinom polju 1203. bosanski redovnici priznali su papinu vlast i obećali katolički način bogoslužja.
  3. Crkva bosanska imala je vlastitu hijerarhiju s djedom na čelu i nestala je iz izvora nakon pada Bosne 1463.
  4. Rukopisi krstjana, poput Batalova evanđelja i Hvalova zbornika, sadrže kršćanske tekstove i slike Raspeća i Uzašašća.
  5. O krstjanima kao dualistima govore uglavnom katolički i pravoslavni izvori koji su ih osuđivali.

Što tvrde zagovornici

  • Papinske isprave, inkvizicijski spisi i odricanje u Rimu 1461. izričito navode manihejske, odnosno dualističke zablude krstjana.
  • Krstjani nisu gradili crkve, a bogumili su crkvene zgrade smatrali đavoljim djelom.
  • I krstjani i bogumili odbacivali su euharistiju i ispovijed kod svećenika.
  • Bilješke na rubovima nekih krstjanskih evanđelja, poput Srećkovićeva, pokazuju tragove bogumilskih shvaćanja.

Što kažu kritičari

  • U vlastitim spisima krstjani ispovijedaju vjeru u Trojstvo i štuju starozavjetne proroke, koje su dualisti smatrali slugama đavla.
  • Rukopisi krstjana ukrašeni su križevima i prizorima Raspeća, Navještenja i Uzašašća.
  • Na Bilinom polju 1203. obećanja se tiču obreda i crkvenog reda, a ne dualističkog nauka.
  • Optužbe za herezu često su služile ugarskim kraljevima kao izgovor za pohode na Bosnu.

Otvorena pitanja

  • Kakav je točno bio nauk Crkve bosanske?
  • Jesu li uz Crkvu bosansku u Bosni postojale i zasebne dualističke skupine?
  • Koliko su katolički izvori vjerno opisivali ono u što su krstjani vjerovali?

Teorije

  • Crkva bosanska bila je dualistička crkva srodna bogumilima i katarima.
  • Krstjani su bili pravovjerni kršćani koji su se odvojili od Rima, a optužbe za dualizam bile su politička propaganda.
  • Crkva bosanska bila je pravovjerna redovnička zajednica, ali na nju su utjecale i bogumilske ideje, a uz nju su postojale i dualističke skupine.

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Fine, J. V. A. Jr. (1975). The Bosnian Church: A New Interpretation. Boulder: East European Quarterly.
  • Šanjek, F. (1975). Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
  • Obolensky, D. (1948). The Bogomils: A Study in Balkan Neo-Manichaeism. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Malcolm, N. (1994). Bosnia: A Short History. London: Macmillan.

Izvori