Devetorica nepoznatih
Priča o devetorici čuvara opasnog znanja često se pripisuje caru Ašoki i drevnoj Indiji. Njezina moderna inačica pojavila se u pustolovnoj fikciji Talbota Mundyja, a kasniji autori počeli su je prenositi kao povijesno svjedočanstvo.
Ukratko
- Devetorica nepoznatih čuvara tajnog znanja glavni su motiv pustolovnog romana Talbota Mundyja, serijaliziranog 1923.
- U romanu su prikazani kao tajno društvo koje čuva knjige opasnog znanja; to je književni zaplet, ne povijesni dokaz.
- Već roman podrijetlo društva veže uz indijskog cara Ašoku; kasniji autori, osobito Pauwels i Bergier 1960., prenosili su priču kao da je riječ o stvarnoj tajnoj organizaciji.
- Pouzdani suvremeni zapisi o društvu iz Ašokina vremena nisu navedeni u izvorima koji su pregledani za ovaj članak.
Društvo iz pustolovne priče
Talbot Mundyjev roman The Nine Unknown objavljivan je u pet nastavaka u časopisu Adventure od ožujka do travnja 1923. Prema povijesti izdanja koju donosi izdavač novog izdanja, tiskano izdanje knjige uslijedilo je 1924. U središtu priče nalazi se tajno bratstvo devetorice koje čuva znanje opasno za čovječanstvo. Likovi romana pokušavaju otkriti tko su članovi i što skrivaju.
Knjiga je pustolovna fikcija, ali se oslanja na motive koji su čitateljima zvučali staro i ezoterično: tajne knjige, skriveni učitelji i znanje koje se prenosi izvan javnih ustanova. Motivi tajnih knjiga i skrivenih čuvara daju priči povijesni ugođaj, ali ne potvrđuju postojanje društva.
Kako fikcija dobiva povijesni okvir
Roman je dao društvu jasan oblik: točno devet članova, tajni niz knjiga i svrhu zaštite čovječanstva od opasnog znanja. Izdavački prikaz Heathen Editions navodi da se motiv devetorice pojavljuje i u ranijim tekstovima Louisa Jacolliota te da ga je Mundy preuzeo i popularizirao. Taj navod ovdje prenosim kao tvrdnju izdavača; Jacolliota nisam izravno provjerio. Kasnije prepričavanje povezalo je zamisao s Ašokom, indijskim vladarom iz 3. stoljeća prije Krista, no pregledani izvori ne uspostavljaju dokumentirani povijesni kontinuitet od tih ranijih tekstova do Mundyjeva romana.
Književni put moguće je pratiti jasnije od navodnog drevnog društva. Mundyjeva priča pojavila se u časopisu i zatim kao knjiga. Heathen Editions navodi da je Louis Jacolliot pisao o sličnom motivu prije Mundyja te da su Pauwels i Bergier 1960. pridonijeli njegovu kasnijem širenju. To je bilješka izdavača, a ne neovisna usporedna analiza tih tekstova. Kataloški zapis Open Library potvrđuje postojanje izdanja Le Matin des magiciens iz 1960.; ne potvrđuje sam po sebi njezin sadržaj ili točan utjecaj na kasniju legendu.
Zašto je priča uvjerljiva
Tajna organizacija koja čuva opasno znanje nudi jednostavno objašnjenje za složenu povijest: kao da iza ratova, znanstvenih promjena i političkih obrata stoji mala skupina koja sve razumije. Takav motiv poznat je u pustolovnoj književnosti i teorijama zavjere. Kada se ime stvarne povijesne osobe poput Ašoke doda uz izmišljene detalje, granica između romana i pripovijedanja o prošlosti može postati nejasna.
Za provjeru povijesne tvrdnje važni su izvori iz razdoblja u kojem bi se društvo navodno osnovalo. U slučaju Ašoke, povijesni natpisi i drugi izvori važni su za njegovu vladavinu, ali pregledani akademski i knjižnični zapisi ne potvrđuju organizaciju od devet čuvara koja odgovara Mundyjevu opisu. Izostanak takvog dokaza u ograničenom pregledu ne dokazuje da nijedna predaja nije postojala; znači da tajnu organizaciju ne treba predstavljati kao utvrđenu činjenicu.
Od romana do moderne legende
Legenda se održava jer u njoj postoje i književni izvor i kasniji autori koji su je tretirali ozbiljno. Nije potrebno pretpostaviti da je Mundy namjerno prikrio stvarni izvor; dokumentirani oblik romana dovoljan je da objasni kako je motiv bio dostupan čitateljima. Kasnija djela mogla su ga preoblikovati, dodati mu Ašoku i prenijeti kao tajnu povijest.
Zato se pitanje „postoje li Devetorica?” može rastaviti na dva pitanja. Postoji li priča o njima? Svakako: sačuvana je u tiskanom romanu i kasnijim knjigama. Postoji li neovisna potvrda da je povijesno društvo djelovalo u Indiji? Izvori otvoreni za ovaj članak takvu potvrdu nisu pružili. Legenda je stvarna kao kulturni motiv, dok povijesni status tajnog reda ostaje nepotvrđen.
Kronologija
- Ožujak–travanj 1923.: Roman Talbota Mundyja izlazi u nastavcima u časopisu *Adventure*.
- 1924.: Bobbs-Merrill objavljuje knjigu *The Nine Unknown*.
- 1960.: Louis Pauwels i Jacques Bergier objavljuju *Le Matin des magiciens*, kasnije povezivan sa širenjem priče o Devetorici.
Ključne osobe
- Talbot Mundy: Pseudonim britanskog pisca Williama Lancastera Gribbona, autora romana *The Nine Unknown*.
- Louis Pauwels: Francuski novinar i pisac, suautor knjige *Le Matin des magiciens*.
- Jacques Bergier: Francuski pisac i istraživač, suautor knjige *Le Matin des magiciens*.
- Ašoka: Indijski vladar iz 3. stoljeća pr. Kr., kojemu Mundyjev roman pripisuje osnivanje Devetorice.
Što se zna
- *The Nine Unknown* Talbota Mundyja serijaliziran je u časopisu *Adventure* 1923., a kao knjiga objavljen je 1924.
- Mundyjev tekst prikazuje tajno društvo od devet članova u sklopu pustolovnog romana.
- Mundy je pisao popularnu pustolovnu književnost s teozofskim i ezoterijskim motivima.
- Knjiga Pauwelsa i Bergiera *Le Matin des magiciens* objavljena je 1960.
- Izvori pregledani za ovaj članak ne pružaju suvremeni povijesni dokument koji bi potvrdio društvo iz Ašokina vremena.
Otvorena pitanja
- Koji su najraniji tekstovi nakon Mundyjeva romana povezali Devetoricu s Ašokom?
- U kojoj su mjeri Pauwels i Bergier preuzeli pojedinosti iz romana, ranijih ezoterijskih tekstova ili drugih izvora?
- Postoje li stariji tekstovi koji sadrže sličan motiv, ali ne i Mundyjevu konkretnu organizaciju?
Teorije
- Društvo Devetorice moderna je književna zamisao koju su kasniji autori prepričali kao povijest.
- Mundy je književno preradio raniji ezoterijski motiv, a pojedinosti romana kasnije su pomiješane s njim.
- Tajno društvo postojalo je u prošlosti, ali pregledani izvori ne potvrđuju njegovu vezu s Ašokom ni oblik opisan u romanu.