Kraljević Marko

Rijetko koji lik toliko se razlikuje u povijesti i u pjesmi. Povijesni Marko bio je gospodar male kneževine u zapadnoj Makedoniji, koji je većinu života proveo kao vazal osmanskog sultana. Pjesnički Kraljević Marko najveći je junak južnoslavenske epike: div s vučjom kapom i buzdovanom, zaštitnik slabih, šaljivac i pijanac, sin koji sluša majku. Hrvatska enciklopedija sažima ga jednom rečenicom: premda za života slabo poznat, postao je najznačajniji junak južnoslavenske usmene epike, prisutan i u hrvatskoj epskoj tradiciji.

Sin kralja Vukašina

Marko je rođen oko 1335. kao najstariji sin Vukašina Mrnjavčevića, plemića koji se uzdigao na dvoru srpskog cara Dušana. Prema dubrovačkom povjesničaru Mavru Orbiniju, obitelj je podrijetlom iz Huma, današnje Hercegovine. Godine 1361. car Uroš poslao je Marka na čelu poslanstva u Dubrovnik. Vukašin je 1365. okrunjen za kralja i suvladara, a za Marka se tražila nevjesta iz ugledne obitelji. Dogovaralo se vjenčanje s djevojkom iz hrvatske velikaške obitelji Šubić, koja je odrastala na dvoru bosanskog bana Tvrtka. U travnju 1370. papa Urban V. zabranio je banu da katoličku djevojku uda za sina "šizmatičkog" kralja, i brak nije sklopljen.

Godine 1371. Vukašin i Marko s vojskom su bili pod Skadrom, spremni za pohod na susjednog velikaša. Pohod je prekinut zbog vijesti o osmanskoj vojsci, a 26. rujna 1371. Vukašin je poginuo u bitci na Marici. Kad je nekoliko tjedana poslije umro i car Uroš, Marko je formalno postao kralj, ali ga srpski velikaši nisu priznali. Susjedi su mu oduzeli Skoplje i Prizren, pa mu je ostala zapadna Makedonija s Prilepom. Postao je osmanski vazal.

Iznad Prilepa i danas stoje ostaci njegove utvrde, Markove kule. S ocem je bio ktitor manastira svetog Dimitrija kraj Skoplja, poznat kao Markov manastir, gdje je naslikan s krunom i svitkom u ruci. Poginuo je 17. svibnja 1395. u bitci na Rovinama, boreći se na osmanskoj strani protiv vlaškog vojvode Mircee Starijeg.

Junak od tristo godina

U pjesmama je sve drukčije. Marko živi tristo godina. Nosi kalpak od vučje kože, brkove velike kao janje od šest mjeseci, sablju damaskinju i buzdovan od šezdeset i šest oka, koji mu visi o sedlu, a s druge mu strane visi mijeh s vinom. Iz suhe drenovine može iscijediti vodu. Njegov konj Šarac govori, skače tri koplja u visinu i pije vino zajedno s gospodarom.

Marko štiti nejake, ubija nasilnike i ukida nepravedne namete. Majku Jevrosimu sluša i kad mu savjet nije po volji. Kad mu kaže da ostavi krvave pohode i ore polje, on ore carske drumove. Vjerno služi sultana, ali ga se sultan pribojava. Vila Ravijojla, koju je sustigao na Šarcu, postala mu je posestrima i pomogla mu da pobijedi Musu Kesedžiju, a Marko je potom žalio što je ubio boljeg junaka od sebe.

Pjesme gotovo ne sadrže povijesnih činjenica, ali odražavaju raspad srpskog carstva i Markovo vazalstvo. Prevoditelj srpskih pjesama David Halyburton Low napisao je da je Marko za Srbe bio ponosni simbol duha koji se nije slomio unatoč porazima. Pjesme pritom okreću odnose: Markova je vjernost sultanu stalno praćena mišlju da je sluga veći od gospodara.

Hvarski zapis

Jedan od ranih pisanih tragova pjesme o Marku nalazi se u hrvatskoj književnosti. Hvarski pjesnik Petar Hektorović opisao je u Ribanju i ribarskom prigovaranju, napisanom 1556. i objavljenom 1568., kako su mu ribari na putovanju pjevali pjesme. Među njima je bugarštica Marko Kraljević i brat mu Andrijaš. Bugarštice su, prema Hrvatskoj enciklopediji, najstarije zapisane hrvatske usmene pripovjedne pjesme, a Kraljević Marko jedan je od njihovih stalnih junaka. Najveći broj bugarštica sačuvan je u rukopisima iz Dubrovnika i Boke kotorske iz 18. stoljeća.

Div koji spava u špilji

Izvan pjesama Marko živi u predajama, koje su, smatraju istraživači, mnogo starije od povijesnog Marka. U nekim krajevima zamišljali su ga kao diva koji korača po vrhovima brda i glavom dodiruje oblake. Snagu je, kaže predaja, dobio kad ga je podojila vila; u istarskoj inačici Marko je zaštitio od sunca dvije zmije umjesto vilinske djece. Velike samotne stijene u krajoliku bile su kamenje koje je bacio, a udubine u kamenu otisci njegovih stopa ili Šarčevih kopita. Mjesta nazvana po njemu poznata su od Istre do Bugarske.

Epska pjesma o njegovoj smrti kaže da mu je vila na obali mora prorekla kraj. Marko je ubio Šarca da ga Turci ne bi mučili, slomio sablju i koplje, bacio buzdovan u more i legao. Pronašao ga je iguman Vaso i pokopao u Hilandaru. No predaja ga ne pušta da umre: Marko spava u špilji, sablja mu je zabodena u stijenu, a Šarac jede mahovinu. Kad sablja ispadne iz stijene i mahovine nestane, Marko će se probuditi.