Veli Jože i divovi iz doline Mirne

Dva diva, kaže istarska pučka priča, prala su noge u istom potoku, a kad su gradili zvonik u Motovunu, dodavali su si čekić preko cijele doline. Jednome je bilo ime Veli Jože, ali za njega je cijela Hrvatska čula tek iz Nazorove pripovijesti.

Ukratko

  • U istarskoj usmenoj predaji žive kratke priče o divovima koji su gradili zvonike i crkve i prali noge u potocima, a jedan od njih zove se Veli Jože.
  • Vladimir Nazor iskoristio je taj lik u pripovijesti Veli Jože, objavljenoj 1907. u podlistku tršćanskog lista i 1908. kao knjiga, o divu koji služi oholim Motovuncima i Mlečanima dok ne odluči tražiti slobodu.
  • Sam Nazor pisao je da mu je lik pao na pamet kad je u Motovunu gledao pobunu seljaka protiv građana, a kasnija priča kaže da je vidio kršnog momka s deblom na ramenu.
  • Istarska enciklopedija upozorava da je Nazorova pripovijest povratno utjecala na narodnu predaju, pa danas nije uvijek lako razdvojiti što je staro, a što je došlo iz knjige.

Motovun stoji na brijegu iznad doline Mirne, opasan zidinama, s četvrtastim zvonikom na vrhu. Tko je u hrvatskoj školi čitao Velog Jožu, zna da je taj zvonik div jednom protresao od bijesa. Manje se zna da divovi u Istri nisu Nazorov izum. Pučke priče o njima zapisivali su folkloristi, a jedna od njih zna i ime Veli Jože.

Divovi koji su prali noge

Istarska enciklopedija u natuknici o Velom Joži, koju je 2005. napisao Boris Domagoj Biletić, opisuje ga kao diva iz hrvatske istarske mitske predaje i navodi dvije kratke pučke priče. U prvoj, nazvanoj Divovi peru noge, kazivač pripovijeda o dvojici divova: jedan sjedi kraj jednog brdašca, drugi na Svetoj Katarini, a obojica peru noge u potoku Brsnu. "Jednoga su zvali Veli Jože", kaže kazivač.

Druga priča, Divovi grade toranj, govori o "velim i jakim judima" koji su zidali toranj u Motovunu i u Buzetu i jednu crkvu. Bili su toliko veliki da su si čekić posuđivali preko drage: jedan je stajao u Motovunu, drugi u Svetom Štefanu, i dodavali su ga jedan drugome. I žene su im bile snažne. Na glavi su nosile stup za crkvu, na leđima dijete, a usput su plele hlače.

Takve priče folkloristi zovu etiološkima: objašnjavaju kako je nastalo nešto što je ljudima pred očima, ovdje golemo kamenje zidina i zvonika na vrhovima brda. Istarska enciklopedija u natuknici o predajama navodi da su u Istri najbrojnije mitske predaje o vilama, štrigama, krsnicima i vukodlacima, a da je najpoznatija ona o vilama koje su sagradile pulsku Arenu. Divova na tom popisu nema.

Dugonja iz Motovuna

Vladimir Nazor, rodom s Brača, radio je od 1903. do 1918. kao profesor u istarskim mjestima. Pripovijest Veli Jože izlazila je najprije 1907. kao podlistak lista Balkan u Trstu, a 1908. izašla je kao knjiga u Ljubljani, s ilustracijama Saše Šantela.

Kako je nastala, Nazor je kasnije opisao u predgovoru zbirci Istarski bolovi. Prema analizi Borisa Koromana, Nazor je oko Uskrsa 1907. u Motovunu svjedočio maloj spontanoj pobuni seljaka protiv motovunskih građana, koju je predvodio jedan visoki momak koji je pjevao i izvikivao pobjedničke krikove. Sutradan je primijetio da na tom seljaku više nema tragova bojažljivosti i pokornosti. Tada mu se, piše, "lik kmeta-orijaša" stvorio najednom pred očima, gotov i čitav.

Istarska enciklopedija u drugoj natuknici prenosi drukčiju, kraću priču: Nazor je u Motovunu na ulici vidio velikog i kršnog momka koji je na ramenu nosio poveće deblo, a njegov ponosni stas i veselo lice dali su mu nadahnuće. Ta inačica, objavljena 2004. u istarskom časopisu Franina i Jurina, ne spominje pobunu.

Div koji je čekao u šumi

U Nazorovoj pripovijesti Istrom su nekad hodali divovi. Mali ljudi iz gradova na brežuljcima iz pakosti su ih otrovali, a ostavili po jednog u svakom gradu da im služi. Divovi su orali polja, krotili zvijeri i nosili najteže terete, a za to su dobivali prijezir. Veli Jože pripadao je Motovunu, a kad bi ga uvrijedili, najviše što bi učinio bilo je da protrese zvonik.

Jednom su ga poslali u Veneciju. Na galiji je upoznao galijota Iliju, koji mu je objasnio što je sloboda. Galija je nestala u oluji, Jože je doplivao do istarske obale i počeo nagovarati ostale divove na pobunu. Građani su ih zavadili i podmitili zlatom i vinom, pa su se divovi vratili u službu. Samo je Veli Jože ostao u šumi, čekajući bolje vrijeme.

Istarska enciklopedija čita Velog Jožu kao sliku sudbine istarskih Hrvata, kmetova koji su se dugo pokoravali i tek se počeli uspravljati. Koroman je 2015. pokazao i drugu stranu teksta: opreke između divova i Mlečića, sela i grada, praznovjerja i znanja pripadaju i starim zapadnim predodžbama o stanovnicima istočne obale Jadrana. Upozorio je i da se izdanja razlikuju. U izdanju iz 1908. motovunski kamerlengo Civetta u dosluhu je s vješticom, a u poslijeratnim izdanjima, iz kojih se najčešće čita, toga nema.

Što je staro, a što iz knjige

Istarska enciklopedija za odnos predaje i književnosti kaže da je usmena predaja djelovala na pisca, ali da je i njegova slobodna obrada teme povratno nadahnjivala narodnu predaju sve do danas. Kad danas netko u dolini Mirne pripovijeda o Velom Joži, teško je znati prenosi li priču koju su znali njegovi preci ili onu koju je čitao u školi.

Ono što su folkloristi zapisali od pučkih kazivača kratko je i bez zapleta: divovi grade, peru noge i dodaju si alat preko doline. Pobuna, galija, Ilija i čekanje u šumi dio su Nazorove pripovijesti. Književni povjesničar Josip Bratulić primijetio je da Nazorov div, koji živi među ljudima koji mu nisu patuljci, više nalikuje Rabelaisovim nego Swiftovim junacima.

Kronologija

  1. 1903.: Vladimir Nazor počinje raditi kao profesor u Istri, gdje ostaje do 1918.
  2. 1907.: Prema Nazorovu kasnijem opisu, oko Uskrsa u Motovunu gleda pobunu seljaka koja mu daje lik diva.
  3. 1907.: Veli Jože izlazi kao podlistak lista Balkan u Trstu.
  4. 1908.: Veli Jože izlazi kao knjiga u Ljubljani, s ilustracijama Saše Šantela.
  5. 1959.: Maja Bošković-Stulli objavljuje zbirku Istarske narodne priče.
  6. 1986.: Izlazi zbirka Zakopano zlato s hrvatskim usmenim pričama, predajama i legendama iz Istre.
  7. 2015.: Boris Koroman objavljuje postkolonijalno čitanje Velog Jože.

Ključne osobe

  • Vladimir Nazor: Hrvatski književnik koji je 1908. objavio pripovijest Veli Jože.
  • Maja Bošković-Stulli: Hrvatska folkloristica koja je zapisivala istarske priče i istraživala krsnika.
  • Josip Bratulić: Književni povjesničar koji je Nazorova diva usporedio s Rabelaisovim junacima.
  • Boris Koroman: Književni teoretičar koji je 2015. pokazao razlike među izdanjima Velog Jože.

Što se zna

  1. Istarska enciklopedija navodi pučke priče o divovima koji grade toranj u Motovunu i peru noge u potoku Brsnu, a jedan od njih zove se Veli Jože.
  2. Nazorova pripovijest izašla je 1907. kao podlistak u Trstu i 1908. kao knjiga u Ljubljani.
  3. Nazor je u predgovoru zbirci Istarski bolovi napisao da mu je lik diva nadahnula pobuna seljaka u Motovunu.
  4. Izdanja Velog Jože se razlikuju; u izdanju iz 1908. postoji vještica koje u poslijeratnim izdanjima nema.
  5. Prema Istarskoj enciklopediji, Nazorova obrada povratno je utjecala na narodnu predaju.

Otvorena pitanja

  • Koliko su stare pučke priče o divovima iz doline Mirne i jesu li zapisane prije 1908.?
  • Je li ime Veli Jože postojalo u predaji prije Nazora ili ga je predaja preuzela iz knjige?
  • Zašto postoje dvije različite priče o tome što je Nazor vidio u Motovunu?

Teorije

  • Veli Jože je stari lik istarske predaje, a Nazor ga je samo razradio
  • Lik je u bitnome Nazorov, a predaja ga je preuzela iz škole i knjiga
  • Predaja je dala divove, Nazor priču, a danas se jedno više ne može odvojiti od drugoga

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Nazor, V. (1908). Veli Jože. Ljubljana.
  • Bošković-Stulli, M. (1959). Istarske narodne priče. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost.
  • Bošković-Stulli, M. (prir.) (1986). Zakopano zlato: hrvatske usmene pripovijetke, predaje i legende iz Istre. Pula, Rijeka.

Izvori