Émilie Sagée, učiteljica s dvojnicom

Godine 1860. u Philadelphiji je izašla knjiga Footfalls on the Boundary of Another World (Koraci na granici drugoga svijeta). Napisao ju je Robert Dale Owen, sin britanskog reformatora Roberta Owena, bivši američki kongresmen i diplomat koji je u to doba postao jedan od najpoznatijih zagovornika spiritizma. Knjiga je trebala pokazati da postoje pojave koje znanost još ne razumije, a Owen je u nju skupio desetke priča o ukazanjima, kućama u kojima se čuju koraci i snovima koji su se ostvarili.

Jednu od tih priča Owen je nazvao najuvjerljivijom koju je ikad uspio prikupiti. Bila je to priča o učiteljici koja je izgubila posao jer su je ljudi oko nje viđali dvaput.

Internat kraj Wolmara

Prema Owenovu zapisu, 1845. u Livoniji, oko 36 milja od Rige i milju i pol od gradića Wolmara, postojao je ugledni internat za djevojke nazvan Neuwelcke. Vodili su ga moravski (hernhutski) upravitelji, a u njemu su živjele 42 učenice, uglavnom kćeri livonskih plemićkih obitelji. Jedna od njih bila je trinaestogodišnja Julie, druga kći baruna von Güldenstubbea.

Među učiteljicama bila je Émilie Sagée, Francuskinja iz Dijona, stara 32 godine. Owen ju opisuje kao plavokosu, svijetle puti, mirnu i dobroćudnu, ali sklonu tjeskobi i pomalo nervoznu. Upravitelji su, piše, bili potpuno zadovoljni njezinim radom.

Dvije učiteljice pred pločom

Nekoliko tjedana nakon njezina dolaska među učenicama su se počele širiti neobične priče. Jedna bi rekla da je učiteljicu upravo vidjela u nekoj sobi, a druga bi odgovorila da to nije moguće jer ju je baš srela na stubištu. Druge su ih učiteljice, prema Owenu, uvjeravale da je to mašta.

Onda je, nastavlja zapis, za vrijeme sata pred trinaest učenica, među kojima je bila i Julie, učiteljica pisala kredom po ploči. Učenice su odjednom ugledale dvije učiteljice, jednu do druge. Obje su radile iste pokrete, ali samo je jedna držala kredu. Sve su djevojke, prema priči, poslije opisale isto.

Owen nabraja još slučajeva. Učenica Antonie von Wrangel, dok joj je učiteljica zakopčavala haljinu, u zrcalu je ugledala dvije učiteljice i onesvijestila se. Za ručkom bi se lik katkad pojavio iza učiteljičine stolice i ponavljao njezine pokrete, ali bez noža i vilice u rukama. Kad je učiteljica ležala bolesna, ista je učenica vidjela njezin lik kako hoda po sobi.

Naslonjač od zelene kože

Najpoznatiji prizor Owen je opisao najopširnije. Sve 42 učenice vezle su u velikoj dvorani na prvom katu, čiji su prozori sezali do poda i gledali na vrt. Kroz njih su vidjele učiteljicu Sagée kako vani bere cvijeće. Druga učiteljica, koja je pazila na njih, izašla je iz sobe, a njezin je naslonjač ostao prazan.

Prema priči, u naslonjaču se tada pojavio lik Émilie Sagée i ostao nepomično sjediti, dok se ona u vrtu kretala sporo i umorno. Dvije najhrabrije djevojke prišle su i dotaknule lik te rekle da su osjetile slab otpor, kao da diraju tanku tkaninu. Jedna je prošla kroz dio lika. Lik je zatim polako nestao, a učiteljica u vrtu nastavila je brati cvijeće uobičajenom brzinom. Kad su je poslije pitale, rekla je da se sjeća samo kako je pogledala prema praznom naslonjaču i pomislila da će djevojke bez nadzora sigurno ljenčariti.

Devetnaesti otkaz

Pojave su se, prema zapisu, nastavile tijekom cijele godine i pol koliko je učiteljica provela u školi. Roditelji su počeli ispisivati kćeri, pa je od 42 učenice nakon osamnaest mjeseci ostalo njih dvanaest. Upravitelji su je na kraju zamolili da ode. Owen piše da je ona tada, očajna, rekla da joj je to već devetnaesti put, jer je radila u osamnaest škola prije Neuwelckea, a posao je počela tražiti sa šesnaest godina.

Nakon odlaska, prema istoj priči, živjela je neko vrijeme kod snahe, čija su mala djeca govorila da vide "dvije tete Émilie". Zatim je otišla u unutrašnjost Rusije i za njom se gubi svaki trag.

Jedna svjedokinja

Owen je naglasio da priču nije čuo iz druge ruke, nego od same Julie von Güldenstubbe, koja mu je dopustila da objavi i imena. Upravo je to ujedno i najveća slabost priče: sve što se zna dolazi od jedne svjedokinje koja je u vrijeme događaja imala trinaest godina i pričala o njemu petnaestak godina kasnije. Njezin brat, barun Ludwig von Güldenstubbe, bio je poznati spiritist i 1857. objavio je knjigu o duhovima, a obitelj se općenito zanimala za nadnaravno.

Francuski astronom Camille Flammarion, koji je brata i sestru upoznao 1862., kasnije ih je opisao kao iskrene, ali možda pomalo sklone mistici. Flammarion je u gradskim knjigama Dijona tražio obitelj Sagée i nije je pronašao. Našao je samo upis o djevojčici Octavie Saget rođenoj 3. siječnja 1813. i pretpostavio da bi to mogla biti ista osoba, ali tu pretpostavku nitko nije potvrdio. Ruski spiritist Aleksandr Aksakov priču je uvrstio u svoju opsežnu knjigu, a engleski časopis Light 1883. objavio je tekst koji je bio istovjetan Owenovu, pa nije bio novi izvor.

Za ostalih osamnaest škola u kojima je učiteljica navodno radila nije pronađeno nijedno svjedočanstvo. Latvijski povijesni zapisi spominju hernhutsku djevojačku školu u Jaunveļķiju kraj Valmiere, ali nijedan dokument ne potvrđuje da je ondje radila Émilie Sagée.