Pazinska jama i bijeg Mathiasa Sandorfa

Pazin je grad na rubu duboke provalije. Istarski turistički portal bilježi da se Pazinčica, najveća istarska rijeka ponornica, tu gubi pod okomitom stijenom od gotovo sto metara, na kojoj su kuće grada, a iznad ponora stoji kaštel. Hrvatska enciklopedija navodi dubinu od 115 m i zaštitu kao zaštićenog krajolika od 1964.

Kako je nastao ponor

Pazinska jama nastala je na dodiru nepropusne flišne podloge pazinskog sliva i propusnog vapnenca jugozapadne Istre. Rijeka je nekoć tekla površinom pokraj Berma i Dvigrada do mora i oblikovala Limsku dragu. Danas ponire. Ulaz je visok, širok polukružni svod; prolaz se pruža prema jugoistoku i završava dugom dvoranom s jezerom, koje se zove Martelovo jezero. Prema Travassosu i suradnicima, jezero je dugo oko 80 m, široko oko 20 m, a dubina do sifona kreće se od dva do trinaest metara. Sifon vodi dalje do Mitrova jezera, čiji se nastavak još nije istražio.

Roman i stvarnost

Verne je Mathiasa Sandorfa objavio 1885. Junak Mathias Sandorf, zatočen u pazinskom kaštelu, bježi s Bathoryjem; nakon udara munje oni upadaju u bujicu koja ih odvodi u podzemlje. Verne ih, prema Travassosu i suradnicima, nosi oko šest kilometara i izbacuje na površinu u Limskom kanalu.

Prema Davoru Sišoviću, Verne je za roman koristio putopise Charlesa Yriartea, Trieste et l'Istrie (1875.) i Les Bords de l'Adriatique (1878.), u kojima je Pazin opisan s crtežom ponora. Yriarte je zapisao i tada uvriježeno vjerovanje da se Pazinčica ispod zemlje vraća na površinu u Limskom kanalu, te slučaj mladog općinskog službenika, grofa Esdorfa, koji je čamcem ušao u jezero u jami, ali nije stigao do kraja. Verne se, piše Sišović, dopisivao s tadašnjim pazinskim načelnikom Giuseppeom Cechom i dobio od njega pojedinosti i fotografije kaštela, ponora i starog grada. Po tim je fotografijama ilustrator Léon Benett mogao nacrtati kaštel na rubu stijene. Prvi otisak romana Verne je 22. studenoga 1885. poslao pazinskom načelniku s rukom pisanom posvetom.

Martel i stvarna voda

Francuski speleolog Édouard-Alfred Martel, prema Sišoviću, otvoreno je pisao da ga je u Pazin potaknuo Verneov roman. Došao je 1893. i još dvaput nakon toga, a rezultate je objavio 1894., 1896. i 1897. Zajedno s Wilhelmom Puticom iz Ljubljane izradio je prvi plan jame, koji je pokazao da Sandorfov bijeg nije moguć, iako to nije bio glavni cilj mjerenja. Prije njih, 1770., jamu je prvi put spomenuo Alberto Fortis, a Martel je 1896. zabilježio i najveću poznatu poplavu, kad je voda dosegnula samo 30 m ispod zidina kaštela.

Je li zamisao o podzemnoj vezi s Limom imala osnove? Stranica showcaves.com navodi da je Verne pretpostavljao vezu s Limskim kanalom, ali su je obilježivači tokova opovrgnuli. Talijanski geolog Carlo D'Ambrosi 1920-ih je pokusom s obilježenim jeguljama, prema istom izvoru, dokazao hidrološku vezu s rijekom Rašom. Hrvatska enciklopedija potvrđuje da se voda iz jame pojavljuje na više mjesta u dolini Raše. U Limskom kanalu, prema Travassosu i suradnicima, postoji Romualdova špilja duga 360 m, ali bez dokazane veze s Pazinskom jamom. Istraživanja su se nastavila: Mirko Malez izradio je 1960-ih novi plan s geološkim opisom, a Mitar Marinović 1975. je prešao sifon i pronašao nastavak špilje.

Dokazi za i protiv

Podzemna veza s Limskim kanalom

• U prilog: Yriarte je opisao tadašnje vjerovanje da Pazinčica izlazi u Limskom kanalu, a Verne ga je preuzeo u romanu.
• Protiv: Obilježivači toka, prema showcaves.com, opovrgnuli su vezu s Limom, a nikakva veza nije dokazana ni s Romualdovom špiljom.

Voda izlazi u dolini Raše

• U prilog: Hrvatska enciklopedija navodi da se voda iz jame pojavljuje na više mjesta u dolini Raše, a D'Ambrosi je, prema showcaves.com, 1920-ih dokazao vezu pokusom s obilježenim jeguljama.
• Protiv: Dio podzemnog toka, iza sifona Mitrova jezera, još nije istražen.

Priča je isključivo književna izmišljotina

• U prilog: Plan koji su 1893. izradili Martel i Putick pokazuje da jama nije prohodna kako je opisana u romanu.
• Protiv: Verne se oslanjao na stvarne opise grada i jame, a roman je, prema Travassosu i suradnicima, potaknuo i znanstvena istraživanja, pa je granica između fikcije i stvarnosti tanja nego što izgleda.