Pulska Arena i vile s Učke

Tko u Pulu dođe s mora, prvo vidi Arenu. Njezin vanjski zid, s dva reda lukova i redom četvrtastih prozora na vrhu, stoji gotovo čitav, kao da su ga graditelji tek napustili. Unutra, međutim, nema ni sjedala ni krova. Za ljude koji su stoljećima živjeli u njezinoj sjeni to je trebalo objasniti.

Noć vila

Prema predaji koju i danas pričaju u Istri, u davna vremena u Istri su živjele vile. Danju su se skrivale od ljudi, a noću su izlazile. Jedne su noći, kaže priča, odlučile u Puli sagraditi nešto veliko. Kamenje su nosile s Učke, planine na istoku poluotoka, i gradile su u žurbi, jer posao je trebalo dovršiti prije svanuća.

Nisu uspjele. Kad je zapjevao prvi pijetao, vile su morale nestati, jer bića noći ne smiju ostati na svjetlu dana. Ostavile su posao na pola: golem kameni krug bez krova. Kamenje koje su nosile ispustile su gdje su stigle, pa je, kaže predaja, razasuto po cijeloj Istri, od Učke do mora, kao dokaz njihova nedovršena posla.

Hrvatska enciklopedija u opisu vila navodi da one ponekad grade velebne građevine, kule i mostove. U Istri se takva priča zadržala uz najveću građevinu koju su ljudi ondje zatekli. Prema tekstu koji je objavio Valamar, stari su Slaveni Arenu zvali Divić-grad, jer je riječ divić u starom jeziku značila čudo.

Postoji i druga, nešto "stvarnija" predaja: da je Arenu dao sagraditi car Vespazijan kao dar ljubavi Antoniji Cenidi, djevojci koja je, kažu, bila iz Pule. Antonija Cenida bila je stvarna osoba, oslobođena robinja i dugogodišnja Vespazijanova družica, ali da je bila Puljanka, zna se samo iz predaje. Rimski povjesničar Svetonije spominje njezino putovanje u Istru, pa neki pretpostavljaju da je ondje imala obitelj. Umrla je 75., nekoliko godina prije nego što je Vespazijan, prema engleskoj Wikipediji, proširio Arenu.

Kako je Arena doista nastala

Pula je u doba cara Augusta postala rimska kolonija Pietas Iulia i razvila se u regionalno središte. Prema engleskoj Wikipediji, gradnja amfiteatra počela je za Augustove vladavine, izvan gradskih zidina, uz cestu Via Flavia prema Akvileji i Rimu. Za cara Klaudija postojao je manji kameni amfiteatar, a Vespazijan ga je oko 79. proširio za borbe gladijatora. Dovršen je 81., za vladavine njegova sina Tita.

Hrvatska enciklopedija opisuje Arenu kao šesti po veličini očuvani amfiteatar na svijetu. Osi elipse duge su oko 132 i 105 metara, a očuvani vanjski zid visok je 32,45 metra. Mogla je primiti oko 23.000 gledatelja. Građena je na padini, pa strana prema moru ima tri kata, a strana prema brdu samo dva. Ispod borilišta bili su podzemni hodnici za životinje i opremu, a gledatelji su se od sunca i kiše štitili platnenim zastorima razapetima na drvenim jarbolima.

Zid koji je preživio nije bio jedini dio građevine. Uz njega su stajale četiri kule s cisternama, a unutra su se u četrdeset redova dizala sjedala. Krova, kakav vile nisu stigle dovršiti, nije ni bilo: Arena je bila otvorena, a od vremena su gledatelje štitili samo zastori.

Kamenolom, pašnjak i spomenik

Kad su u 5. stoljeću zabranjene gladijatorske igre, Arena je izgubila svrhu. Stanovnici su iz nje počeli vaditi kamen za svoje kuće, a u srednjem vijeku unutrašnjost je služila kao pašnjak, za viteške igre i sajmove. Akvilejski patrijarh u 13. stoljeću zabranio je odnošenje kamena. Unutrašnjost je ipak ostala ispražnjena, pa danas od Arene najviše stoji vanjski zid, baš kako je predaja opisuje.

Godine 1583. venecijanski senat predložio je da se Arena rastavi i ponovno sagradi u Veneciji. Prijedlog je odbijen, a na jednoj od kula i danas stoji ploča u čast senatora Gabrielea Ema, koji se tom planu suprotstavio.

Danas se u Areni održavaju koncerti, opere i filmski festival. Bila je prikazana i na novčanici od deset kuna. Predaja o vilama nije nestala: priča se turistima i djeci, kao objašnjenje zašto je najpoznatija istarska građevina golema, a ipak nedovršena.