Vinčanski znakovi i pločice iz Tărtărije

Godine 1875. mađarska arheologinja Zsófia Torma iskopavala je neolitičko naselje kod Turdașa u Transilvaniji, tada u Austro-Ugarskoj. Na ulomcima posuđa pronašla je urezane znakove koje nije mogla povezati ni s jednim poznatim pismom. Godine 1908. srpski arheolog Miloje Vasić počeo je kopati u Vinči, na obali Dunava kraj Beograda, i na ulomcima pronašao slične znakove. Po Vinči je nazvana cijela kultura, jedna od najvećih u prapovijesnoj Europi, s velikim naseljima uz rijeke, sjajnim tamnim posuđem i tisućama keramičkih kipića.

Znakovi koji se ponavljaju

Vinčanski znakovi urezani su na posude, kipiće, glinene pršljene za predenje i druge predmete. Neki prikazuju životinje, neki podsjećaju na češljeve ili četke, a mnogi su apstraktni: križevi, kutovi, cik-cak crte. Isti se znakovi pojavljuju na nalazištima udaljenima stotinama kilometara i kroz stoljeća.

Ipak, većina natpisa sastoji se od samo jednog znaka. Kad ih ima više, često se ne vidi ni smjer ni redoslijed u kojem bi se trebali čitati. Američki istraživač Shan Winn sastavio je 1981. popis vinčanskih znakova i zaključio da je riječ o predpismu, sustavu znakova koji bilježi značenje, ali ne i govor.

Tri pločice

Godine 1961. tim Nicolaea Vlasse, arheologa iz Muzeja povijesti Transilvanije u Cluju, iskopavao je kod sela Tărtărije, tridesetak kilometara od grada Alba Iulije. U jami koju je Vlassa nazvao obrednom pronađene su razlomljene kosti odrasle osobe, dvadeset i šest glinenih i kamenih kipića, narukvica od školjke i tri male pločice od nepečene gline. Dvije su pravokutne, jedna okrugla, promjera oko šest centimetara. Dvije imaju probušenu rupu. Na jednoj je prikazana rogata životinja, a na ostalima znakovi, a okrugla je urezanim crtama podijeljena na četiri polja.

Vlassa je znakove usporedio s ranim sumerskim slikovnim pismom, a vinčanska se kultura tada datirala u 3. tisućljeće pr. Kr., pa se činilo da su pločice nastale pod utjecajem Mezopotamije. Britanski arheolog Sinclair Hood 1967. također je uočio sličnosti sa sumerskim i minojskim znakovima, ali je smatrao malo vjerojatnim da su pločice djelo sumerskih pisara. Pretpostavio je da se znanje o pismu ili znakovima izvedenima iz njega moglo proširiti iz Mezopotamije.

Problem datuma

Tada je stigla radiokarbonska metoda. Datiranja vinčanskih nalazišta pokazala su da je kultura mnogo starija nego što se mislilo, pa bi pločice iz Tărtărije, ako pripadaju vinčanskom sloju, bile starije od sumerskog pisma više od tisuću godina. Tako su od dokaza utjecaja s Istoka postale moguće najstarije pismo na svijetu.

No pločice same nisu datirane. U muzeju u Cluju očišćene su kiselinom, a nakon što su na njima nastale pukotine, konzervirane su i sušene. Gheorghe Lazarovici i Marco Merlini, koji su 2005. objavili novo istraživanje nalaza, pišu da je pločice oslabilo upravo to čišćenje. Prema drugim navodima, pločice su u muzeju pečene kako bi se sačuvale. U svakom slučaju, izravno datiranje više nije moguće.

Datirane su kosti iz iste jame. Lazarovici i Merlini objavili su radiokarbonski datum ljudskog kostura između oko 5370. i 5140. pr. Kr. Antropološka analiza pokazala je da je riječ o ženi od pedesetak godina, za koju se pretpostavlja da je bila ugledna osoba u zajednici. Ako su pločice doista ležale uz nju, stare su oko 7300 godina.

Upravo je to "ako" sporno. Vlassa nikad nije podrobno objavio slojeve u kojima je kopao. Neki arheolozi smatraju da su pločice mogle dospjeti u jamu iz mlađih slojeva, a pojavila se i tvrdnja da su krivotvorine, jer neki znakovi nalikuju sumerskim znakovima iz popularne literature dostupne u Rumunjskoj tog doba. Lazarovici i Merlini odbacuju tvrdnje da su pločice krivotvorine.

Pismo ili simbol

Litavsko-američka arheologinja Marija Gimbutas vinčanske je znakove smatrala dijelom "pisma stare Europe", sustava koji su prema njoj razvila predindoeuropska zemljoradnička društva. Merlini i njegovi suradnici govore o "podunavskom pismu" i skupili su bazu od nekoliko tisuća znakova.

Drugi istraživači nisu uvjereni. Britanski arheolog Colin Renfrew upozorio je da jednostavne slike nalikuju jedna drugoj u svim kulturama: znak za kozu u jednoj kulturi nalikovat će znaku za kozu u drugoj. Pismo je u Mezopotamiji nastalo za vođenje računa u ranim državama, a takvih ustanova u neolitičkoj Europi nema. Srpski arheolozi Milutin Garašanin i Dragoslav Srejović smatrali su da su mnogi znakovi lončarske ili vlasničke oznake. Prema drugima, znakovi su imali obredno značenje, jer se predmeti s njima često nalaze u jamama ili ispod kuća.

Ako je riječ o pismu, nije poznat ni jezik koji bi bilježilo. Znakovi su se prestali koristiti u 4. tisućljeću pr. Kr., zajedno s predmetima na kojima se pojavljuju.