Zduhač, čuvar koji se bori u oblacima

Za seljaka u kršu tuča je mogla u nekoliko minuta uništiti godinu rada. Ljudi su stoga pomno gledali oblake koji su dolazili preko planina i vjerovali da iza nevremena ne stoji samo priroda. Netko je oblake vodio. I netko je mogao ići u susret.

Duša koja ide u vjetrove

U predajama koje opisuje engleska Wikipedija, pozivajući se na stare etnografske zapise, zduhač je izgledao kao svaki drugi čovjek. Ipak su ga se moglo prepoznati: spavao je vrlo dubokim snom i bilo ga je teško probuditi, često je bio pospan, zamišljen i ozbiljan. Važio je za mudra i snalažljiva čovjeka, a kuća mu je bila imućna.

Kad bi zaspao, duša bi mu izašla iz tijela, ponekad u obliku muhe, i odlazila "u vjetrove", kako se govorilo u Crnoj Gori. Duša zduhača mogla je upravljati vjetrovima i oblacima. Tijelo je pritom ostajalo bez duše, pa je bilo opasno: ako bi mu netko okrenuo tijelo tako da glava i noge zamijene mjesta, ili ga odnio s mjesta gdje je zaspao, duša se ne bi mogla vratiti i zduhač bi umro.

Zduhači su najčešće bili odrasli muškarci, ali mogle su to biti i žene, djeca, pa i domaće životinje. Moć se, prema predaji, dobivala rođenjem. U mnogim krajevima vjerovalo se da se zduhač rađa u košuljici, bijeloj ili crvenoj. Majka bi je osušila i ušila u odjeću koju dijete stalno nosi, primjerice u vrećicu pod pazuhom. U dijelu Hercegovine znak je bio pramen kose na ramenu, a u Crnogorskom primorju vjerovalo se da se zduhači rađaju određenih petaka u određeni sat.

Bitke iznad polja

Kad bi zduhač iz jednoga kraja doveo olujne oblake i tuču nad tuđa polja, zduhači toga kraja dizali su se da ga dočekaju. Borili su se sami ili u skupinama iz istoga kraja: zduhači iz istočne Bosne zajedno protiv onih iz Hercegovine i Crne Gore, zduhači iz Sandžaka protiv albanskih. Na jadranskoj obali, kaže predaja, vodile su se bitke između zduhača s istočne obale i "prekomorskih" zduhača iz Apulije, s druge strane mora.

Oružje im je bilo neobično: vretena, bukovi pupoljci, iverje, lišće, slamke, pahuljice, pijesak, šišarke i ljuske jaja. U Hercegovini se pričalo da čupaju goleme jele i hrastove i bore se njima. Najjače oružje bila je luč, smolasta treščica, nagorjela na oba kraja; zduhač pogođen njome sigurno bi umro. Zato su ljudi pazili da ne pale treščice s obje strane.

Svaki je zduhač u bitku nosio i kantu za mlijeko i mjericu za žito. Ako bi jedna skupina drugoj otela mjerice, prenijela bi ljetinu s njihova polja na svoje; ako bi otela kante, prenijela bi mlijeko. Bitke su pratili orkanski vjetrovi i vrtlozi koji su čupali drveće. U Crnoj Gori nije se smjelo bacati kamenje u vjetar, jer bi se moglo izbiti oko kojem zduhaču, a on bi se osvetio.

Nakon bitke duša bi se vratila u tijelo, a zduhač bi se probudio slab i iscrpljen. Ranjeni zduhač dugo je bolovao, a mogao je i umrijeti. Zabilježeni su i teški bolesnici koji su tvrdili da su ranjeni u bitkama zduhača.

Priča iz Ceklina

Ruski filolog i etnograf Pavel Rovinski zabilježio je u Crnoj Gori priču o zduhaču iz Ceklina, kojega su drugi zduhači toliko pretukli da je umirao. Umirući je bratu, poznatom junaku, otkrio da ga može spasiti samo ako noću ode pod jednu stijenu u planini. Ondje će, rekao je, s Rumije doći oblak, iz njega će pasti tri bika, a brat mora ubiti šarenog i tamnog i poštedjeti svijetlog, jer svijetli bik je on sam. Brat je otišao, sve se zbilo kako je rečeno, a kad se vratio kući, zduhač je sjedio kraj ognjišta, zdrav kao da nikad nije bio bolestan.

Srodnici i podrijetlo

Zduhač nije sam. Prema engleskoj Wikipediji, u istočnoj i južnoj Srbiji, Banatu, zapadnoj Bugarskoj i Makedoniji slične uloge imali su zmajeviti ljudi, koji su se borili protiv ala, ženskih demona koji vode tuču nad usjeve. U zapadnoj Srbiji vjetrovnjak se borio protiv crne ptice koja donosi nevrijeme. U Istri i na Kvarneru krsnik se, rođen u košuljici, u snu bori protiv kudlaka za ljetinu, a u susjednoj Furlaniji benandanti su pred inkvizicijom pričali o istim noćnim bitkama.

O imenu postoje različita mišljenja. Filolog Franz Miklosich povezivao je oblik stuha sa staroslavenskom riječi za prirodne sile, koja potječe od grčke riječi stoicheion, element. Lingvisti Petar Skok i Norbert Jokl izvodili su je iz albanske riječi za oluju. Oblik zduhač možda je nastao pučkim povezivanjem s riječju duh.

Mađarska folkloristica Éva Pócs u radu iz 2021. već u naslovu povezuje grčki stoikheion, stuhu i zduhača i svrstava ih među balkanske duhove čuvare i vremenske čarobnjake. Svim tim likovima zajedničko je vjerovanje da zajednicu od nevremena štiti netko tko ima moć koju obični ljudi nemaju.