Macić, mali duh u crvenoj kapici

U kamenim kućama dalmatinskih otoka i primorja, gdje se zimi sjedilo uz ognjište, pričalo se o malenom biću koje se moglo pojaviti iznenada. Netko bi ga ugledao u sumrak, netko bi ujutro našao konja oznojena i umorna, kao da je cijelu noć jahan. Bio je to macić, mali stanovnik granice između kuće i noći.

Dijete u crvenom

Etnolog i folklorist Ivan Lozica, koji je o maciću napisao opsežnu studiju, opisuje ga ovako: macić i njegovi srodnici najčešće izgledaju kao živahni, drski dječaci koji nose crvene šešire ili kapice i vole prženu hranu. Mogu se pokazati i kao razne životinje ili kao plamen koji poskakuje. U nekim predajama macić se izlegne iz pijetlova jajeta, ili jajeta crne kokoši, koje čovjek nosi ugrijano pod pazuhom.

Imena mu se mijenjaju od mjesta do mjesta. Lozica navodi oblike macić, mačić, macvalić, macmolić, mamalić, masmalić, malik i tintilin, a hrvatska Wikipedija spominje i oblike tintilinić i pimpilić. Prema istom izvoru, lik se najčešće javlja u primorskim krajevima, ali i kod gradišćanskih Hrvata u Austriji.

Ni dobar ni zao

Macić nije anđeo čuvar ni đavao. Lozica naglašava da je njegov karakter moralno dvojak, bliži pretkršćanskom shvaćanju demona, koji nisu nužno zli. Od svog bliskog rođaka orka, noćnog bića koje se pojavljuje kao magarac ili div, macić je prijazniji: često pomaže ljudima da nađu novac i štiti ih od opasnosti. No i on zna preplašiti ljude, a u nekim pričama i ubiti.

Najpoznatiji su njegovi noćni nestašluci sa stokom. Prema predajama koje Lozica sažima, macić noću skriva konje ili krave i vraća ih ujutro, pomuzene ili iscrpljene. Gospodar koji bi ujutro našao konja mokra od znoja znao je, kaže predaja, tko ga je jahao.

Stoljeća kršćanstva promijenila su i macića. Lozica bilježi da se miješao s likom đavla i da u dijelu predaja macić, ili tintilin, predstavlja dušu nekrštena djeteta. Hrvatska Wikipedija na isti način opisuje tintilinića: kao demona, dijete s crvenom kapicom ili izgubljenu dušu nekrštena djeteta.

Odakle dolazi

Lozica smatra da macić i orko pripadaju najstarijem sloju usmene predaje, ali da im podrijetlo nije slavensko. Orko je, prema njegovu mišljenju, možda daleki odjek Orka, etruščanskog i rimskog boga podzemlja, čije je ime u srednjem vijeku prešlo na razna europska čudovišta, od talijanskog orca do francuskog ogra. S alpskim orkom macić dijeli i veličinu i crvenu odjeću, pa Lozica postavlja pitanje nisu li to samo dva lica istog bića.

Lozica upozorava da se takva bića ne mogu jednostavno svrstati: u usmenim predajama pojavljuju se pod raznim imenima i oblicima, ponekad i u istoj priči.

Njegovu studiju potaknule su opsežne bilješke folkloristice Maje Bošković-Stulli, koja je zapisivala usmene priče i predaje po Hrvatskoj, među ostalim i na otoku Braču.

Malik Tintilinić

Iz usmene predaje macić je ušao u književnost zahvaljujući Ivani Brlić-Mažuranić. U pripovijetci Šuma Striborova iz zbirke Priče iz davnine pojavljuje se Malik Tintilinić, mali domaći duh koji pomaže starici majci da razotkrije snahu, koja je zapravo zmija. Hrvatska Wikipedija navodi da je upravo Brlić-Mažuranić populizirala taj lik. Tako je biće iz priča dalmatinskih i primorskih sela postalo poznato djeci u cijeloj Hrvatskoj.

Lozica primjećuje i neobičnu sličnost iz popularne kulture: u animiranoj seriji He-Man i gospodari svemira iz 1980-ih pojavljuje se lik po imenu Orko, malo leteće biće u crvenoj odjeći, koje nikad ne skida crveni šešir. Izgleda, piše Lozica, baš kao alpski orko ili macić iz hrvatskih predaja.