Brodovi duhova

Japan: funayūrei, duhovi utopljenih

Japan, obale i Kanmonski tjesnac · 17. st. (zbirka Yamaoke Genrina, objavljena 1686.)

Funayūrei su u japanskoj predaji duše ljudi koji su se utopili i nisu našli mir. Pojavljuju se u olujnim i maglovitim noćima, za mladog ili punog mjeseca, i u dane blagdana Obon, kad se mrtvi vraćaju. Traže od ribara posudu za grabljenje vode, a ako je dobiju, njome pune čamac dok ne potone. Zato su pomorci nosili posudu bez dna. Na raznim obalama duhovi se javljaju kao ljudi u vodi, kao svjetla ili kao cijeli brod: u Fukuoki se za mjesečine u doba Obona pojavljuje jedrenjak iz kojeg se čuju glasovi, a kod Hirada jedrenjak koji progoni brodove iako nema vjetra.

O funayūreima je pisao već učenjak Yamaoka Genrin u zbirci objavljenoj 1686., tumačeći ih kao zaostalu snagu ljudi koji su umrli s gorčinom. Zbirka Ehon hyaku monogatari iz 1841. smješta ih u tjesnac Kanmon, gdje je 1185. u bitci kod Dan-no-ure poginuo rod Taira: duhovi u oklopima traže posudu, a mir je donio tek obred koji je za njih obavio jedan redovnik.

Japanski folkloristi primjećuju da se funayūrei javljaju upravo u vremenu i na mjestima gdje se nesreće najlakše događaju, i da priča počiva na vjerovanju u duše utopljenih za koje nitko ne obavlja obrede. Kad je 1954. potonuo trajekt Tōya Maru, u najvećoj japanskoj pomorskoj nesreći nakon rata, i o njegovim su žrtvama nastale slične priče.

Pročitaj priču

Nizozemska i Engleska: Leteći Nizozemac

Rt dobre nade (Južna Afrika), nizozemska i engleska pomorska predaja · kraj 18. st. (MacDonald, 1790.)

Najstariji poznati tiskani spomen potječe iz putopisa škotskog sluge Johna MacDonalda iz 1790. Na putu oko juga Afrike vrijeme je bilo toliko olujno da su mornari rekli kako vide Letećeg Nizozemca. MacDonald prenosi i "uobičajenu priču": nizozemski brod došao je u nevolji do Rta, nije dobio peljara da ga uvede u luku i izgubio se, a otada se po vrlo lošem vremenu ponovno pojavljuje.

Pet godina kasnije, u knjizi pripisanoj Georgeu Barringtonu (1795.), priča je duža. Nizozemski ratni brod potonuo je kod Rta sa svom posadom, a kad je njegov pratilac na povratku zapao u oluju na istom mjestu, mornari su vidjeli brod pod punim jedrima kako plovi ravno prema njima. Kad se nebo razvedrilo, "brod" je bio tamni oblak. Priča se, piše autor, proširila lukom "kao požar", a od Nizozemaca su je preuzeli engleski mornari.

U 19. stoljeću pisci su joj dodali krivnju i kaznu: kapetan je prokleo nebo ili sklopio savez s vragom, pa mora ploviti dok ne istekne pokora. Tako je nastala inačica koju poznaje Wagnerova opera. U najstarijim zapisima, međutim, nema prokletstva, nego samo sjećanja na izgubljeni brod i straha od oluje u kojoj se pojavljuje.

Pročitaj priču

Nova Engleska, Block Island: Palatinsko svjetlo

Block Island, Rhode Island (SAD) · brodolom 1738., predaja zapisana u 19. st. (Whittier, 1867.)

Predaja počiva na stvarnom brodolomu. Brod Princess Augusta isplovio je u kolovozu 1738. iz Rotterdama s oko 240 iseljenika iz njemačkog Falačkog (Palatinata) prema Philadelphiji. Zbog zagađene vode bolest je usmrtila većinu putnika i polovicu posade, među njima i kapetana. Oluje su brod potjerale na sjever, i 27. prosinca 1738. nasukao se u snježnoj mećavi na sjevernom rtu Block Islanda. Iskazi preživjelih časnika, pronađeni tek 1925., govore da su otočani pomogli preživjelima i pokopali mrtve.

Ubrzo su kružile dvije priče. Otočani su govorili da su spašavali ljude, a na kopnu se šaputalo da su brod namamili lažnim svjetlima i opljačkali ga. Obje se slažu u jednom: jedna je putnica odbila napustiti brod. Kasnije se pričalo da se u subotu između Božića i Nove godine na pučini vidi brod u plamenu, a ponekad i da se čuje njezin glas.

Pjesnik John Greenleaf Whittier čuo je priču 1865. i objavio je 1867. kao pjesmu The Palatine, u kojoj starci na otoku mirno kažu da su i sami vidjeli zapaljenu olupinu. Pjesma je proslavila ime "Palatine" i onu teži inačicu o pljački, koju povijesni iskazi ne potvrđuju.

Pročitaj priču

Atlantik: Mary Celeste (stvarni brod)

Atlantski ocean, između Azora i Portugala · 1872.

Mary Celeste nije legenda, nego stvarni američki brigantin. U studenome 1872. isplovio je iz New Yorka prema Genovi s teretom industrijskog alkohola, s kapetanom Benjaminom Briggsom, njegovom ženom, dvogodišnjom kćeri i sedam članova posade. Dana 4. prosinca 1872. posada kanadskog broda Dei Gratia pronašla ga je kako plovi Atlantikom bez ijednog čovjeka.

Teret i zalihe bili su gotovo netaknuti, a nedostajali su čamac za spašavanje i navigacijski instrumenti. Sud u Gibraltaru nije pronašao dokaze o nasilju, a nitko od deset ljudi nikad nije pronađen. Najčešća objašnjenja govore o strahu da će teret eksplodirati ili o pogrešnoj procjeni da brod tone, nakon čega je posada sjela u čamac koji se izgubio.

Mary Celeste pokazuje kako se stvarni događaj pretvara u priču o duhovima. Godine 1884. mladi Arthur Conan Doyle objavio je izmišljenu pripovijetku o brodu "Marie Celeste", a iz nje potječu detalji kojih nije bilo, poput tople hrane na stolu. Ti se detalji i danas prepričavaju kao činjenice.

Pročitaj priču

Čile, otočje Chiloé: Caleuche

Otočje Chiloé (Čile), predaja Chilota · kraj 19. st. (Darío Cavada, 1896.)

Caleuche je brod vještaca s otočja Chiloé na jugu Čilea, zvan i Buque de Arte, čarobni brod. Najstariji zapisi, koje je početkom 20. stoljeća sakupio folklorist Julio Vicuña Cifuentes, opisuju ga ovako: noću plovi kanalima jarko osvijetljen, katkad pod crvenim jedrima, a može i zaroniti. Kad ga netko iznenadi, pretvori se u deblo ili stijenu, a njegova posada u morske lavove i ptice. Tko mu i na trenutak padne u ruke, ostaje do kraja života pomućena uma, s licem okrenutim prema leđima, a mornari s broda u nekim inačicama hodaju na jednoj nozi.

Prema zapisu iz Valdivije, Caleuche vodi ljude u gradove na dnu mora i pokazuje im blaga, pod uvjetom da šute. Na samom Chiloéu govorilo se da trgovac koji se naglo obogati potajno trguje s brodom vještaca: susjedi bi noću čuli zveket lanaca na obali dok Caleuche iskrcava robu. Leksikograf Alejandro Cañas Pinochet zabilježio je tri omiljena pristaništa broda, među njima Quicaví, gdje je, prema predaji, špilja vještaca.

Već su prvi zapisivači navodili i moguća objašnjenja svjetla: svjetlucanje mora, svjetleće morske organizme ili električne pojave. Francisco Javier Cavada (1914.) usporedio je Caleuche s pričama o "brodu fantomu" s Rta dobre nade, Baltika, Sredozemlja i Antila. Drugi zapovjednik čileanskog ophodnog broda Huemul, Agustín Prat, opisao je u pismu objavljenom 1909. dva velika svjetla koja su plovila metar iznad vode, a vidjela su ih i četvorica njegovih mornara.

Pročitaj priču

Kanada, zaljev Chaleur: brod u plamenu

Zaljev Chaleur i Northumberlandski tjesnac (Novi Brunswick, Kanada) · početak 20. st. (Ganongov zapis, 1905.)

Uz obale zaljeva Chaleur, gdje žive akadski ribari, i dalje na jug do Northumberlandskog tjesnaca, pripovijeda se o brodu koji gori na pučini. Botaničar i geograf William Francis Ganong isprva je priču smatrao čistom maštom, ali je nakon dva posjeta tom kraju, o kojima je izvijestio 1905., promijenio mišljenje. Većina ih je tvrdila da je svjetlo vidjela barem jednom. Opisivali su ga kao polukrug koji žari na vodi "kao užareni ugljen", kao stup plamena koji se diže i spušta ili, katkad, kao brod kojem gori jedrilje.

Mještani su se slagali da se svjetlo javlja i zimi nad ledom i ljeti nad vodom, i da obično najavljuje oluju. Neki pouzdani pomorci rekli su Ganongu da ga nikad nisu vidjeli i da u nj ne vjeruju. Ganong je zabilježio i da su pisci priču rado ukrašavali gusarima i povijesnim osobama.

Njegov je zaključak bio da iza predaje stoji stvarna prirodna pojava, vjerojatno električna, srodna vatri svetog Elma koju mornari viđaju na jarbolima. Klimatolog s Harvarda kojem se obratio nije, međutim, znao ni za jedan zapis o tako velikoj vatri svetog Elma. Priča o brodu u plamenu živi u kraju i danas.

Pročitaj priču

Sjeverna Karolina: Carroll A. Deering (stvarni brod)

Plićine Diamond Shoals kod rta Hatteras, Sjeverna Karolina (SAD) · 1921.

Carroll A. Deering bio je trgovački jedrenjak s pet jarbola, porinut 1919. u Bathu u saveznoj državi Maine. Vraćao se s puta u Rio de Janeiro kad ga je 31. siječnja 1921. u zoru obalni stražar s rta Hatteras ugledao nasukanog na plićinama Diamond Shoals, s razvijenim jedrima. Zbog visokih valova spasioci su do njega stigli tek 4. veljače.

Na brodu nije bilo nikoga. Nedostajali su čamci za spašavanje, brodski dnevnik, navigacijski instrumenti i osobne stvari posade. Istragu je vodilo pet ministarstava SAD-a, koja su ispitivala mogućnost pobune, gusara, krijumčara alkohola i oluje, ali je zatvorena bez službenog zaključka. Nitko od posade nikad nije pronađen.

Plićine kod Hatterasa pomorci su zvali Grobljem Atlantika. Ondje je stvarni napušteni brod postao jedan od najpoznatijih "brodova duhova" američke obale, a poslije se pripisivao i Bermudskom trokutu, iako se nasukao sjeverno od područja koje se obično tako naziva.

Pročitaj priču

Engleska, Goodwin Sands: Lady Lovibond

Goodwin Sands, obala Kenta (Engleska) · legenda smještena u 1748., prvi poznati tiskani spomen 1924.

Goodwin Sands su pomični pješčani sprudovi pred obalom Kenta, na kojima su stoljećima stradavali brodovi. Uz njih je vezana priča o škuni Lady Lovibond. Prema legendi, 13. veljače 1748. kapetan je na brodu slavio vjenčanje sa svojom mladom ženom. Prvi časnik, koji ju je također volio, iz ljubomore je preuzeo kormilo i usmjerio brod na sprudove, gdje su svi poginuli. Brod se, kaže priča, vraća svakih pedeset godina, a viđen je 1798., 1848. i 1948.

Za ovaj brod ne postoji nijedan zapis iz 18. stoljeća. Istraživači Michael Goss i George Behe nisu pronašli pouzdan spomen Lady Lovibond prije novinskog članka u londonskom Daily Chronicleu iz 1924. i zaključili su da je priča vjerojatno novijeg postanka, možda nastala za Valentinovo. Godine 1998., kad se brod prema predaji trebao ponovno pojaviti, nije zabilježeno nijedno viđenje.

Lady Lovibond zato je primjer kako motiv broda duhova lako pronalazi novo mjesto: sprudovi su stvarni i opasni, a priča o brodu koji se vraća na mjesto propasti ima oblik koji čitatelji već poznaju.

Pročitaj priču

Arktik, Aljaska: Baychimo (stvarni brod)

Čukotsko i Beaufortovo more, uz sjevernu obalu Aljaske (SAD) · 1931.–1969.

Baychimo je bio teretni parobrod trgovačke kompanije Hudson's Bay, koji je svakog ljeta dovozio namirnice arktičkim trgovačkim postajama i odvozio krzna. U jesen 1931. zarobio ga je led kod Barrowa na Aljasci. Nakon snježne oluje 24. studenoga 1931. brod je nestao s mjesta na kojem je bio zarobljen. Posada ga je pronašla, iznijela najvrjedniji dio tereta i napustila ga, uvjerena da neće preživjeti zimu.

Brod nije potonuo. Sljedećih desetljeća lovci, trgovci i Inuiti javljali su da su ga vidjeli kako pluta među ledom uz obalu Aljaske. Posljednje poznato viđenje bilo je 1969., kad su ga Inupijati vidjeli zarobljenog u ledu između rta Icy i Point Barrowa, 38 godina nakon što je napušten. Olupina nikad nije pronađena.

Baychimo je obrnut slučaj od Mary Celeste: posada je bila poznata i preživjela je, a "duh" je bio sam brod. Njegova priča pokazuje da napušteni brod doista može godinama ploviti bez ijednog čovjeka.

Pročitaj priču

Što je zajedničko

• Brod se pojavljuje bez žive posade ili s posadom mrtvih, najčešće noću, u magli ili pred oluju.
• Viđenje je predznak: Leteći Nizozemac i brod u plamenu u zaljevu Chaleur najavljuju oluju, a funayūrei i Caleuche prijete onome tko ih sretne.
• Mnoge priče vezane su uz stvarna opasna mjesta (Rt dobre nade, Kanmonski tjesnac, Goodwin Sands, Diamond Shoals) i uz stvarne brodolome ili žrtve mora.
• Brod se vraća na mjesto propasti ili ne može doći do luke, kao da je zapeo između svijeta živih i mrtvih.
• Svjedoci su najčešće pomorci, ribari i obalni stanovnici, a priča se prenosi s broda na brod i iz luke u luku.

Što se razlikuje

• U europskim i američkim predajama brod je najčešće kazna ili sjećanje na zločin i nesreću, u japanskoj su to duše utopljenih koje traže društvo, a na Chiloéu je Caleuche brod vještaca koji može donijeti i bogatstvo.
• Neke inačice opisuju jedrenjak koji plovi bez vjetra, druge brod u plamenu, a treće samo svjetlo na vodi.
• Uz legende postoje stvarni brodovi (Mary Celeste, Carroll A. Deering, Baychimo) čija je sudbina zabilježena u službenim spisima, a "brodovima duhova" zovu se zbog nerazjašnjenog nestanka posade ili dugog plutanja bez nje.
• Neke predaje imaju zapise stare stoljećima, dok se za Lady Lovibond ne zna ni za jedan zapis stariji od 1924.

Kako to objašnjavaju istraživači

• Fatamorgana i druge optičke pojave na moru: Kad je zrak uz hladno more hladniji od zraka iznad njega, svjetlost se savija pa se udaljeni brodovi iza obzora mogu vidjeti iznad vode, izduženi, prevrnuti ili kao da lebde. Lehn i Schroeder predložili su da takve slike objašnjavaju i morske ljude iz staronordijskih predaja, a Ganong je brod u plamenu pripisao električnoj pojavi nalik vatri svetog Elma. Prigovara se da optika objašnjava viđenje, ali ne i priču o kapetanu, kazni ili duhovima, a Ganongovo objašnjenje nije potvrđeno mjerenjima.
• Stvarni napušteni brodovi: Brodovi poput Mary Celeste, Carrolla A. Deeringa i Baychima doista su pronađeni bez posade ili su godinama plutali sami, a takvi su se slučajevi lako pretvarali u priče o prokletim brodovima. Prigovara se da su najstarije legende, poput Letećeg Nizozemca, nastale prije najpoznatijih stvarnih slučajeva i da u njima nema napuštenog broda, nego broda koji je potonuo.
• Praznovjerja i tuga za stradalima: Japanski folkloristi vide u funayūreima strah od mora i brigu za duše utopljenih koje nitko ne može pokopati, a slično se može reći za priče vezane uz brodolom kod Block Islanda. Priče su ujedno bile upozorenje da se ne plovi po zlu vremenu ili u zabranjene dane. Prigovara se da to objašnjava zašto se priče pamte, ali ne i pojedinačna viđenja koja su svjedoci opisali vrlo određeno.
• Širenje priča lukama i književnošću: Barrington već 1795. piše da su englesku inačicu Letećeg Nizozemca mornari preuzeli od nizozemskih, a Cavada je Caleuche usporedio s europskim pričama o brodu fantomu. Pjesnici i pisci (Whittier, Conan Doyle, novinari 1920-ih) dodavali su detalje koji su se zatim prepričavali kao predaja. Prigovara se da Caleuche i funayūrei imaju obilježja kojih u europskim pričama nema, pa su barem dijelom domaći.

Izvori

• Stith Thompson, Motif-Index of Folk-Literature, sv. 2 (D–E), motivi E511 i E535.3 (1956.).
• John MacDonald, Travels, in Various Parts of Europe, Asia, and Africa, During a Series of Thirty Years and Upwards, str. 276 (1790.).
• George Barrington (pripisano), A Voyage to New South Wales, 6. poglavlje (1795.).
• 船幽霊 (Funayūrei), Wikipedija na japanskom jeziku.
• Matthew Meyer, Funayūrei, Yokai.com.
• Julio Vicuña Cifuentes, Estudios de folk-lore chileno: Mitos y supersticiones recogidos de la tradición oral, prva serija (1910.).
• Julio Vicuña Cifuentes, Mitos y supersticiones recogidos de la tradición oral chilena, poglavlje VI. El Caleuche (1915.).
• Francisco Javier Cavada, Chiloé y los chilotes (1914.).
• John Greenleaf Whittier, The Tent on the Beach, and Other Poems, pjesma The Palatine (1867.).
• Palatine Light, Wikipedija.
• William Francis Ganong, The Fact Basis of the Fire (or Phantom) Ship of Bay Chaleur, Bulletin of the Natural History Society of New Brunswick 24 (1906.), 419–423.
• Michael Goss i George Behe, Lost at Sea: Ghost Ships and Other Mysteries (1994.).
• Ghost Ship of Northumberland Strait, Wikipedija.
• Lady Lovibond, Wikipedija.
• Abandoned Ship: The Mary Celeste, Smithsonian Magazine.
• National Park Service, Cape Hatteras National Seashore, The Ghost Ship of the Outer Banks.
• David Reamer, The mysterious fate of the Baychimo, the ghost ship that haunted the Arctic for decades, Anchorage Daily News (2023.).
• W. H. Lehn i I. Schroeder, The Norse merman as an optical phenomenon, Nature 289 (1981.), 362–366.
• Andrew T. Young, An Introduction to Mirages, Državno sveučilište u San Diegu.