Zmajevi i velike zmije

Gotovo svaka kultura koja je ostavila mitove poznaje i golemu zmiju. U Babilonu iz njezina tijela nastaju nebo i zemlja, u Egiptu svake noći napada Sunce, na sjeveru Europe obavija svijet u moru, u Japanu pije rižino vino iz osam bačava, a u Kini donosi kišu i čuva carsko prijestolje. Jedni je ubijaju, drugi joj se klanjaju, a treći pred njom grade hramove.

Ovaj motiv ne traži prvu ni pravu zmiju. Uspoređuje kako su narodi na različitim krajevima svijeta i u različitim stoljećima zamislili isto biće i što su mu povjerili: vodu, kaos, blago, plodnost ili zaštitu. Svaka se inačica prikazuje onako kako je pripovijedaju njezini izvori, a gdje je vjera i danas živa, onako kako je pripovijedaju njezini vjernici.

Australija: Duga-zmija

Arnhemska zemlja i velik dio Australije · prije 4000–6000 godina (najstarije slike u stijenama)

Duga-zmija nije jedno biće s jednim imenom. Mnogi aboridžinski narodi Australije, svaki na svom jeziku, pripovijedaju o velikoj zmiji povezanoj s dugom i vodom; kod Yolngua u sjeveroistočnoj Arnhemskoj zemlji zove se Yurlunggur, a kod Kunwinjkua na zapadu Ngalyod. Zajednički engleski naziv, prema antropologu Kennethu Maddocku, skovao je Alfred Radcliffe-Brown, koji je 1926. opisao koliko je to vjerovanje rašireno po cijelom kontinentu.

U pričama o Vremenu snova Duga-zmija je stvarateljica. Probijala se iz zemlje i oblikovala grebene, planine i klance, a živi u dubokim stalnim vodama i izvorima. U nekim krajevima duga na nebu je sama zmija koja prelazi s jedne vode na drugu. Ona daje vodu i život, ali kad je se uznemiri, može donijeti i razaranje.

Arheolog Paul Taçon i suradnici analizirali su 1996. više od stotinu slika Duge-zmije u stijenama zapadne Arnhemske zemlje, a ključne dijelove priča usporedili s prikazima takozvanog stila jama (Yam), kojima se pripisuje starost od 4000 do 6000 godina. Zaključili su da se dio usmene predaje može pratiti tisućljećima unatrag. Mnoge priče i prikazi Duge-zmije sveti su i pripadaju samo određenim zajednicama, zato ovdje nije prikazan nijedan od njih, nego fotografija vode.

Egipat: Apep, neprijatelj Sunca

Egipat · Srednje kraljevstvo, oko 2000. pr. Kr. (Tekstovi s lijesova)

U egipatskoj predaji Sunce svake večeri u barci boga Ra ulazi u podzemni svijet i kroz noć plovi prema istoku, gdje će ujutro izaći. Na tom ga putu čeka Apep, golema zmija iz praiskonskih voda kaosa, protivnik reda (maat) i svjetla. Tekstovi s lijesova govore da Apep pogledom opčinjava Raovu pratnju, a vjerovalo se i da njegovo kretanje izaziva potrese. Ra se brani uz pomoć pratilaca, među kojima je i bog Set, a u jednoj predaji svladava ga sam, u obliku mačke, kao na slikama u grobnicama u Deir el-Medini.

Apep se nikad ne pobjeđuje zauvijek. Borba se ponavlja svake noći, a ishod ovisi i o ljudima: svećenici su u hramovima izgovarali molitve protiv njega, pravili njegov lik i spaljivali ga. Te su čarolije sabrane u Knjizi o svrgavanju Apepa, sačuvanoj na papirusu Bremner-Rhind s kraja 4. st. pr. Kr.

Pročitaj priču

Mezopotamija: Tiamat i Marduk

Babilonija (današnji Irak) · kraj 2. tisućljeća pr. Kr. (Enuma eliš)

Babilonski ep o stvaranju Enuma eliš, nazvan po prvim riječima "Kad gore", počinje prije neba i zemlje, kad se miješaju dvije vode: slatki Apsu i slana Tiamat. Iz njih se rađaju bogovi. Kad mlađi bogovi ubiju Apsua, Tiamat kreće u rat, rađa čudovišta kojima umjesto krvi u tijelu teče otrov i predaje Ploču sudbina svom novom pratiocu Kinguu.

Bogovi za svog prvaka biraju Marduka, boga oluje. On joj u otvorena usta tjera vjetrove, probada je strijelom i rasijeca na dvije polovice: od jedne čini nebo, od druge zemlju. Ep ne opisuje jasno kako Tiamat izgleda; spominje joj rep, rebra i vime, pa je kasniji čitatelji i umjetnici zamišljaju kao morsku zmiju ili zmaja. Njezino je ime srodno akadskoj riječi za more.

Ep je nastao krajem 2. tisućljeća pr. Kr., a sačuvan je na sedam glinenih pločica, ponajviše iz knjižnice asirskog kralja Asurbanipala u Ninivi (7. st. pr. Kr.). Moguće je da se recitirao u Babilonu za novogodišnji blagdan akitu.

Pročitaj priču

Kina: long, zmaj koji donosi kišu

Kina · 239. pr. Kr. (zbornik Lüshi chunqiu), likovi zmaja od neolitika

Kineski zmaj, long, ima malo zajedničkog sa zmajem iz europskih priča. Prikazuje se kao duga zmija s četiri noge, ljuskama i rogovima, najčešće bez krila, jer leti zato što je nadnaravan, a ne zato što ima krila. Živi u vodama i oblacima i vlada kišom, rijekama i morima. Knjiga promjena kaže da "oblaci slijede zmaja, a vjetar tigra", a zbornik Lüshi chunqiu iz 239. pr. Kr. da se "zmajem stvara kiša".

Zato se zmaja u Kini nije ubijalo, nego mu se molilo. Prema zapisima koje je skupio nizozemski sinolog Marinus Willem de Visser, u sušama su se pravili zmajevi od gline i postavljali uz obrede za kišu. Sela uz rijeke i more imala su hramove svojih zmajeva-kraljeva, kojima su se prinosile žrtve kad je kiše bilo premalo ili previše. Zmaj je postao i znak cara: carsko se prijestolje zvalo Zmajevo prijestolje, a zmaja s pet pandža smio je nositi samo car.

Likovi zmaja javljaju se već na neolitičkim nalazištima, među njima i zmaj složen od školjaka u grobu u Xishuipu. Budizam je poslije donio priče o zmajevima koji mogu i razarati, a lik zmaja-kralja stopio se s indijskim nāgama.

Pročitaj priču

Indija i jugoistočna Azija: nāge

Indija, Šri Lanka i jugoistočna Azija · 2. st. pr. Kr. (reljefi u Bharhutu i Sanchiju)

U hinduističkoj i budističkoj predaji nāge su polubožanska bića, zmije, najčešće kobre, koje mogu uzeti i ljudski oblik. Žive u podzemnim palačama, u rijekama, jezerima i moru, čuvaju blago i vladaju vodom i kišom. Mogu biti opasne kad ih se uvrijedi, ali su češće zaštitnici, pa ih se štuje i danas.

Najpoznatija je budistička pripovijest o kralju nāga Mucalindi. Kad je Buddha, tek probuđen, sjedio sedam dana u meditaciji, digla se izvanredna oluja sa sedam dana kiše i hladnog vjetra. Mucalinda je izašao, sedam puta obavio Buddhu svojim tijelom i raširio mu nad glavom svoju kapuljaču, a kad se nebo razvedrilo, uzeo je oblik mladića i poklonio mu se. Taj se prizor klesao u kamenu od Indije do Kambodže.

Nāge se u kamenu pojavljuju već na budističkim spomenicima u Bharhutu i Sanchiju u 2. st. pr. Kr. U jugoistočnoj Aziji nāga je čuvar Mekonga: Kmeri pamte nāga-princezu Somu kao pramajku svojih kraljeva, u Tajlandu nāga "daje vodu" i predviđa kišnu godinu, a u Laosu i Tajlandu nāgi se pripisuju i vatrene kugle koje svake jeseni izlijeću iz Mekonga.

Pročitaj priču

Mezoamerika: Quetzalcoatl, pernata zmija

Srednji Meksiko · oko 200. (Hram pernate zmije u Teotihuacánu)

U Mezoamerici velika zmija nije neprijatelj kojeg treba ubiti, nego bog. Zmija pokrivena perjem ptice quetzal uklesana je na pročelju Hrama pernate zmije u Teotihuacánu, sagrađenog oko 150.–200., među najranijim velikim prikazima tog božanstva. Zmiju koja se uzdiže iza čovjeka na steli iz olmečkog nalazišta La Venta, iz oko 900. pr. Kr., neki istraživači smatraju pretečom tog lika.

Asteci su ga zvali Quetzalcoatl. Za njih je bio bog vjetra, Venere, znanja i svećenika. Zapisi iz 16. stoljeća opisuju ga kao vjetar koji čisti put bogovima kiše, a predaja o pet sunaca kaže da je sišao u podzemni svijet Mictlan po kosti prijašnjih ljudi i od njih, uz vlastitu krv, stvorio današnje čovječanstvo. Kod Maya sličan je lik poznat kao Kukulkan i Gukumatz.

U toj je ulozi pernata zmija bliža stvaratelju i donositelju kulture nego čudovištu. Priče koje ga poistovjećuju s Hernánom Cortésom nastale su tek nakon španjolskog osvajanja, a povjesničari se o njima i danas spore.

Pročitaj priču

Japan: Yamata no Orochi

Izumo (današnja prefektura Shimane, Japan) · 712. (Kojiki)

Kojiki, najstariji sačuvani zapis japanske mitologije, dovršen 712., pripovijeda kako je bog Susanoo, protjeran s neba, sišao u zemlju Izumo na izvoru rijeke Hi. Ondje je zatekao starca i staricu koji plaču nad kćeri. Od osam kćeri sedam im je već pojela zmija s osam glava i osam repova, Yamata no Orochi, koja svake godine dolazi po jednu. Tijelo joj je obraslo mahovinom i stablima, proteže se preko osam dolina i osam brda, a trbuh joj je stalno krvav.

Susanoo s njom nije ušao u otvorenu borbu. Djevojku Kushinadu pretvorio je u češalj i zadjenuo ga u kosu, a roditeljima rekao da pripreme osam bačava jakog rižinog vina. Zmija je u svaku bačvu zaronila po jednu glavu, opila se i zaspala, a Susanoo ju je isjekao, pa je rijeka Hi potekla krvlju. U srednjem repu pronašao je mač, poslije nazvan Kusanagi, koji je i danas jedan od triju carskih znakova Japana.

Istraživači priču često čitaju kao sliku rijeke Hi koja poplavama odnosi polja, a neki je povezuju s proizvodnjom željeza u Izumu, koju spominje i stari zemljopisni opis te pokrajine.

Pročitaj priču

Skandinavija: Jörmungandr i Fáfnir

Skandinavija i Island · 9. st. (skaldske pjesme), zapisano u 13. st. (Edde)

Prema Snorrijevoj Eddi, bog Odin bacio je Lokijevo dijete, zmiju Jörmungandr, u more koje okružuje svijet ljudi. Ondje je narasla toliko da obavija cijelu zemlju i grize vlastiti rep, pa se zove i Midgardska zmija. Bog groma Thor njezin je stalni protivnik. Jednom je, pripovijeda Edda, s divom Hymirom otišao na more, na udicu stavio glavu najvećeg Hymirova vola i izvukao zmiju do ruba čamca, tako snažno da je nogama probio dno; prestrašeni div presjekao je uže prije nego što je Thor udario čekićem. U posljednjoj bitki svijeta, Ragnaröku, Thor će je ubiti, ali će nakon devet koraka i sam pasti od njezina otrova.

Druga zmija sjevernjačke predaje nije bog nego pohlepa. Fáfnir je zbog zlata ubio oca, pretvorio se u zmaja i ležao na blagu, dok ga junak Sigurd nije probo mačem iz jarka iskopanog preko staze kojom je zmaj puzao do vode. Taj je prizor oko 1030. urezan u stijenu kod Ramsunda u Švedskoj, gdje tijelo zmaja čini traku s runama.

Pročitaj priču

Kršćanski svijet: sveti Juraj i zmaj

Kapadocija i Gruzija, zatim cijela Europa · 11. st. (najstariji zapis, gruzijski tekst)

Sveti Juraj, rimski vojnik i mučenik, štuje se u istočnim i zapadnim Crkvama, a poštuju ga i Druzi. Priča o zmaju dio je njegova lika od 11. stoljeća: najstariji poznati zapis o Jurju koji ubija zmaja je gruzijski tekst iz tog vremena, a najstarije sigurne slike te borbe nalaze se u špiljskim crkvama Kapadocije. Prije toga isti je prizor u Bizantu pripadao svetom Teodoru, drugom svecu ratniku.

Najpoznatija inačica nalazi se u Zlatnoj legendi Jakova de Voragine iz 13. stoljeća. U gradu Sileni u Libiji zmaj iz jezera truje okolicu dahom, pa mu građani daju ovce, a zatim i djecu izvučenu ždrijebom. Kad ždrijeb padne na kraljevu kćer, dolazi Juraj, znakom križa i kopljem svladava zmaja, a princeza ga na svom pojasu vodi u grad. Građani primaju krštenje, a Juraj ubija zmaja.

Za vjernike zmaj u toj priči predstavlja zlo koje svetac pobjeđuje vjerom. Prizor je postao jedan od najčešćih u kršćanskoj umjetnosti; Vittore Carpaccio naslikao ga je oko 1502. za venecijansku bratovštinu Dalmatinaca, Scuolu di San Giorgio degli Schiavoni.

Pročitaj priču

Hrvatska i južni Slaveni: pozoj i zmaj

Međimurje i Hrvatsko zagorje, Balkan · 1740. (riječ pozojica u Belostenčevu rječniku), predaje zapisane od 19. st.

U kajkavskim krajevima sjeverozapadne Hrvatske zmaj se zove pozoj. Prema predajama koje su zapisali Ferenc Gönczi (1895.) i župnik Andrija Dolenčić (1940-ih), pod Čakovcom leži zeleni pozoj: glava mu je pod Starim gradom Zrinskih, a rep pod župnom crkvom svetog Nikole, ili obrnuto. Ne smije ga se uznemiriti, jer bi se zatresla zemlja i digla oluja, a dio grada mogao bi se urušiti u vodeni ponor. Izvući ga može samo grabancijaš, putujući "crni đak", koji jaše na pozoju i šalje tuču na polja sela koja mu uskrate gostoprimstvo. Slične predaje zabilježene su u Štrigovi, Prelogu i Zagorju, gdje pozoj nastaje od stare zmije, žabe ili pijetla.

Južnije i istočnije zmaj ne znači uvijek zlo. Na Balkanu se zmaj često zamišlja kao zaštitnik kraja koji se u oblacima bori protiv ale, hale ili aždaje, bića koja nose tuču i uništavaju ljetinu. U jednom zapisu iz 1918. kaže se da sveti Juraj ubija aždaju, a da je zmaj "samo car zmija". Junacima se pripisivala zmajevska snaga: srpski despot Vuk Grgurević Branković, koji je umro 1485., u narodnoj je predaji Zmaj Ognjeni Vuk.

Etnologinja Suzana Marjanić u pozoju i grabancijašu vidi trag praslavenskog mita o bogu groma Perunu i zmijolikom Velesu.

Pročitaj priču

Što je zajedničko

  • Zmija je golema, veća od svega što ljudi poznaju: obavija zemlju, proteže se preko osam dolina, zaklanja Buddhu od oluje ili od njezina tijela nastaju nebo i zemlja.
  • Gotovo uvijek je vezana uz vodu: uz more (Tiamat, Jörmungandr), praiskonske vode (Apep), rijeke i jezera (Orochi, nāge, zmaj iz Silene, pozoj) ili kišu i stalne izvore (long, Duga-zmija).
  • Njezino kretanje mijenja vrijeme i zemlju: donosi oluju, tuču, potres ili kišu.
  • Često nešto čuva: blago (Fáfnir, nāge), mač u repu (Orochi), izvore i vode.
  • S njom se ne može živjeti kao s običnom životinjom; odnos s njom uređuje se borbom, žrtvom, molitvom ili obredom.

Što se razlikuje

  • U Babilonu, Egiptu, Skandinaviji i europskim legendama zmija je kaos ili zlo koje treba svladati, a kineski long, nāge, pernata zmija i Duga-zmija dobronamjerni su ili sveti, pa ih se ne ubija, nego im se moli.
  • Sveti Juraj i Susanoo ubijaju zmaja jednom zauvijek, Apepa treba svladavati svake noći, a Thor i Jörmungandr ginu tek na kraju svijeta.
  • Protiv zmije se bore bog oluje (Marduk, Thor), Sunce (Ra), svetac (Juraj), junak (Sigurd, Susanoo) ili čarobnjak (grabancijaš), a negdje joj se nitko ne suprotstavlja.
  • Oblik se jako razlikuje: krilati zmaj s nogama u europskoj umjetnosti, zmija s četiri noge bez krila u Kini, kobra s više glava u Indiji, zmija s perjem u Meksiku, zmija s osam glava u Japanu.

Kako to objašnjavaju istraživači

  • Fosili kao poticaj: Adrienne Mayor pokazala je da su Grci i Rimljani velike fosilne kosti tumačili kao ostatke divova i čudovišta, a u kineskim su se ljekarnama fosili stoljećima prodavali kao "zmajeve kosti". Prigovara se da fosili mogu objasniti vjeru da su zmajevi postojali, ali ne i zašto je zmija gotovo posvuda vezana uz vodu; paleontolozi Mark Witton i Richard Hing 2024. ocijenili su i poznatu vezu grifona s dinosaurom Protoceratopsom neuvjerljivom.
  • Urođeni strah od zmija: Lynne Isbell tvrdi da su zmije bile među prvim grabežljivcima sisavaca i da se vid primata razvijao i zato da ih brzo uoči; pokus iz 2013. našao je neurone u mozgu majmuna koji najbrže reagiraju na slike zmija, a ljudi lakše uče strah od zmija nego od drugih prizora. David E. Jones zmaja vidi kao spoj zmije, velike mačke i ptice grabljivice. Prigovara se da strah ne objašnjava zašto su long, nāge i Duga-zmija dobronamjerni.
  • Slika kaosa i vode: Hermann Gunkel je 1895. borbu boga oluje sa zmijom iz mora, kao što je Mardukova s Tiamat, vidio kao mit o redu koji pobjeđuje kaos. Zmija gotovo posvuda vlada kišom, poplavom ili sušom: Orochi se tumači kao rijeka Hi, pozoj kao vodeni zmaj, a Duga-zmija živi u stalnim vodama. Prigovara se da je objašnjenje toliko široko da se uklapa u gotovo svaku priču, pa ga je teško provjeriti.
  • Širenje priča: Neki su dijelovi motiva dokazano putovali: priča o zmaju prešla je sa svetog Teodora na svetog Jurja i s križarima stigla na Zapad, a budizam je indijske nāge donio u Kinu i Japan, gdje su se stopile s domaćim zmajevima. Calvert Watkins pratio je zajedničku indoeuropsku pjesničku formulu o junaku koji ubija zmiju od Indije do Irske. Prigovara se da širenje ne objašnjava Australiju i Mezoameriku, koje tisućljećima nisu bile u vezi sa Starim svijetom.

Izvori